Službenica Trećeg Reicha u hrvatskoj vladi

Kordon policije pred ulazom u zgradu Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu; nabrijana rulja koja sa zastavama, krunicama, psovkama, proklinjanjima i povišenom količinom krvi u tikvama traži zabranu i linč; publika koja se, kao da prolazi kroz korov, jedva probija do ulaza u teatar; govornica na ulazu u crkvu s druge strane trga, s razglasom iz kojeg trešte nabožne pjesme i protusotonistički krici; lažna dojava o postavljenoj bombi; petnaestak ustaša pukovnika Skeje u zadnjem redu kazališne dvorane koji iz petnih žila pjevaju „Zovi, samo zovi“ pokušavajući onemogućiti izvođenje predstave; glumci koji, uoči nastupa, ne mogu da ne misle o svojoj fizičkoj sigurnosti… Eto još jednog kulturnog happeninga u Fašističkoj Republici Hrvatskoj.
Nekoliko dana prije izvedbe predstave Olivera Frljića „Naše nasilje i vaše nasilje“, u sklopu festivala „Marulićevi dani“, tenzije je počela dizati Splitsko-makarska nadbiskupija, zahtijevajući da komad bude uklonjen s repertoara, jer se njime „vrijeđaju osjećaji građana i vjernika“, a uz to se „iz najnižih pobuda vrijeđa Boga, čovjeka i naciju“.
Odmah se pridružila cijela ergela desničarskih dušebrižnika: organizacije ratnih vetarana, veterani ratnih organizacija, Hrast, Most, Podlost, HSP, HČSP, HPČK, MTRN, nadbiskup vrhbosanski, prvaci molitvenih zajednica, ogorčeni HDZ-ov kandidat za gradonačelnika obećava da će kada osvoji vlast zavesti red u kulturni život grada, njegov politički suparnik znamenit po feti pršuta na čelu veli da je predstava „gnjusna“ iako je nije gledao, katolička udruga Benedikt preko lokalne radio stanice poziva građane na protestno okupljanje, mediji predano rade na mobilizaciji bijesa, „Ja bih tog Frljića probio nogom u guzicu i zauvijek protjerao iz Splita“, poručuje općinstvu narodni tribun kockaste glave, „Neka ide u tu svoju Jugoslaviju koju toliko zaziva“…
A poslije svih stiže koncilijantni stav ministrice kulture Nine Obuljen, koja putem službenoga saopćenja iznosi mišljenje da je „potrebno pri stvaranju i izvedbama umjetničkih djela imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje“.
Lakonski gledajući, ministrica je, inzistirajući na umjetnosti koja će „imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje“, zamijenila teatar sa sanitarnim čvorom – ili s prostorom za liturgijske obrede, ako svetoj vodici oduzmemo higijensku namjenu – mada to, istini za volju, uglavnom čine i nacionalne kazališne kuće.
I zaista su „vjerski i nacionalni osjećaji“ eruptirali sirovom snagom u ponedjeljak navečer pred splitskim kazalištem, kroz urlike, kroz kletve, kroz iskolačene oči, kroz mutne slapove mržnje, kroz kaotične pozive na progon i likvidaciju, pa je izostao samo glas koji bi ih dostojno sažeo i objedinio. Glas koji bi, otprilike, zvučao ovako:
„Došao je kraj razdoblju egzaltiranog židovskog intelektualizma, a provala njemačke revolucije otvorila je put njemačkom biću… Dobro činite što u ovim ponoćnim satima predajete plamenu zloduh prošlosti. To je snažan, velik i simboličan čin, čin koji treba čitavom svijetu pokazati: ovdje u zemlju propada duhovna osnova Oktobarske republike. Iz ovih će se ruševina pobjedonosno uzdići Feniks jednog novog duha… Staro je u plamenu. Novo će se ponovo uzdići iz plamena našeg vlastitog srca… Osvijetljena tim plamenom treba biti naša zakletva: Reich i nacija i naš Führer Adolf Hitler! Heil! Heil! Heil!“
Te riječi Josepha Goebbelsa, ministra propagande u nacističkoj Njemačkoj, što ih je izgovarao 10. svibnja 1933. na berlinskome trgu Groβen Platz, između nove aule Sveučilišta i Državne opere u ulici Unter den Linden, stojeći pred golemom buktinjom u kojoj su gorjele tisuće nepoželjnih knjiga, samo su krajnja konzekvenca polaznih osnova koje iznosi današnja hrvatska ministrica kulture: da je „potrebno pri stvaranju i izvedbama umjetničkih djela imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje“.
Prema uvlas istim kriterijima, naime, u Hitlerovoj Njemačkoj je obavljena selekcija „izopačene umjetnosti“, da bi ova potom bila zabranjena i sistematski uništavana; prema istim su kriterijima, uostalom, devedesetih godina hrvatske biblioteke bile temeljito očišćene od nepodobne literarne građe; prema istim kriterijima, naposljetku, svetogrdni Oliver Frljić ima biti protjeran iz močvare koja sebe zove hrvatskom kulturom.
Na nekim prostorima vrijeme teče neobičnim smjerom, pa se događa da službenica Trećeg Reicha osvane na stalnoj dužnosti u današnjoj hrvatskoj vladi.
Ističući važnost „vjerskih i nacionalnih osjećaja“ koji umjetničkim postupcima ne smiju biti povrijeđeni i dovedeni u pitanje, ministrica kulture afirmira projekt kulturnog zatiranja. Ona drži da joj je to obaveza, da je njena dužnost iznad svega egzekutivne naravi.
K tome joj je savršeno dobro poznato na koji se način u njenoj domovini servisira kolektvna osjećajnost, to jest da su državni i crkveni aparati ovlašteni moderatori razmjene čuvstava na relaciji između Boga i Hrvata.
Čim su u igri patvorine poput masovnih osjećanja, možemo biti sigurni da se tim umjetnim gnojivom hrani diktatura.
Možemo se također s nostalgičnim žalom sjećati poštenja kojim je zračio socijalistički režim u svojoj zreloj fazi, kada je državni aparat odrađivao kompletan autoritarni posao, ne trpajući građanima batine u ruke i ne regrutirajući svjetinu koja će hrliti u javni linč.
Demokratska tiranija, međutim, ima veće ambicije: uz stvaralački, želi ugroziti i fizički integritet umjetnika. A ako je umjetnik već izgnan iz zemlje – kao što je to slučaj s Oliverom Frljićem – potrebno je zbrisati i njegova djela.
Tako funkcionira tekući hrvatski fašizam, čiji demokratski ornamenti služe isključivo snaženju njegove biti. To što Frljićeva predstava nije i službeno zabranjena, ne mijenja odviše na stvari, jer ideološko siledžijstvo – crkveno i državno, jedno te isto – proizvodi poželjan ambijent, a količina straha ubrizgana u javni prostor vodi zajednicu ka discipliniranoj samoregulaciji.
Ideal je preobrazba cjelokupnog društva u katoličku falangu, gdje će pokorna pastva moliti pred Kristovim statuama i klečati pred političkim vladarima, a na znak komande pojuriti da bez milosti zatuče nekrste i bezbožnike.
Ta cinična dupla igra sistema vidljiva je na svakom koraku.
(Intermezzo za kratku ilustraciju: iako je pravo na abortus u Hrvatskoj zakonom zajamčeno, u splitskoj se bolnici godišnje obavi manje od deset legalnih pobačaja, makar je riječ o gradu od blizu četvrt milijuna stanovnika. Efikasnost je, dakle, šampionska. Pravo žena da slobodno raspolažu vlastitim tijelima je i formalno osigurano i realno onemogućeno; sustav je i formalno liberalan i realno ubitačan.)
Isti model važi i u polju kulture, na planu takozvane slobode umjetničkog stvaralaštva, s djelima onih koji odbijaju „imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje“ dok se kritički očituju o stvarnosti u kojoj žive, a bit će još učinkovitiji nakon što je ministrica kulture, izloživši u jeku harange naputak vlasti, biranim riječima otvorila svoju gebelsovsku dušu.
Ostaje nam jedino da ne klonemo duhom.
Da odlazimo gledati „gnjusne“ predstave.
Da aplaudiramo neposlušnim umjetnicima.
Da ne ustajemo na himnu.
Da ne pristajemo na društveni koncept koji podrazumijeva vjeronauk u školi, Hrvatsku u srcu i slobodu na đubrištu.
Ako je već hir vremena takav da gospođu ministricu, gospodu biskupe i pridružene domoljube ne možemo poslati natrag u Berlin iz ranih tridesetih, ili u Zagreb iz ranih četrdesetih, možemo ih parem punim plućima poslati u… (zahvaljujem čitatelju na maštovitoj pomoći).
Viktor Ivančić
Peščanik.net, 25.04.2017.

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: