Taj-tavrlje, žaj-ževrnje

U Lijepoj Njihovoj lokalna zajednica nema šanse: u toj europsko-netjačko-ustaško-mostaškoj paradržavi lokalnom plažom upravlja poduzetnik koji na komadu trgovačkog papira napiše veću brojku

   Bol na Braču toponim je iz tranzicijske arkadije. Izrastao oko Zlatnog rata, svjetski čuvenog prirodnog fenomena, višestruki prvak Hrvatske u turizmu – nešto poput turističkog Dinama – Bol već godinama bilježi konstantan turistički rast od desetak posto, približivši se brojci od sedamsto hiljada noćenja. Bol ima hotele, bazene i noćne klubove za turiste, ali i vrtić, školu i igrališta za ‘domoroce’. Njih ima hiljadu i pol, ali nema nezaposlenih: samo u bolskom hotelskom poduzeću Zlatni rat radi ih stotinu i dvadeset. Štoviše, nedostaje radne snage, pa ljeti tu plaću zarađuje i do šest stotina sezonaca.

Zlatnim ratom, bez kojega bi – da se ne zajebavamo – Bol danas bio tek obraslo, odavno napušteno mjesto na nepristupačnoj i nenaseljenoj južnoj obali Brača, mitskom plažom oko koje je ispisana cijela priča o bolskom uspjehu, upravlja Grabov rat, komunalna tvrtka koju je osnovala Općina Bol: u njoj radi više od stotinu ljudi, od kojih je četrdeset stalno zaposlenih domorodaca. Tako je bolska ekonomija zaokružena oko sebe, u ono što se zove ‘održivi razvoj’.

Bol na Braču, ukratko, nema gotovo nijedan jedini problem. Ima, zapravo, samo jedan: nalazi se u Republici Hrvatskoj.

U Republici Hrvatskoj, naime, o plaži oko koje i od koje sasvim dobro živi cijelo jedno uređeno malo otočko mjesto ne odlučuju ni stanovnici tog mjesta, ni stanovnici tog otoka. U Republici Hrvatskoj o plaži s koje joj svake godine na tekući račun legne lijep porezni novac ne odlučuje čak ni hrvatska država. U Republici Hrvatskoj o takvoj jednoj, što bi se reklo ‘sistemskoj’ plaži, odlučuje – županija.

Institut hrvatske županije prirodni je fenomen prema kojemu je Zlatni rat tek vreća kamenja u lokvi mlakog mora. Teško je to objasniti neupućenom nekom strancu nasukanom na Zlatni rat, ali recimo ovako: županije su formalno teritorijalno-upravne, a zapravo obične izborne jedinice, koje je nekad davno skrojio HDZ, kako bi glasovima iz ruralnih krajeva poništio glasove iz njima neosvojivih gradova. I, dakako, usput u njima zaposlio hiljade kumova, nećaka, ljubavnica, sinova, sestara, stričeva, šogora, zetova, jetrvi i ostalu mnogobrojnu oradošćenu rodbinu.

Razumije se da se to tako ne može napisati u Ustavu, pa je županijama valjalo pronaći nekakva zaduženja i nadležnosti. Tako je županijama ostavljeno da odlučuju o koncesijama, od kojih same sebi dijele plaće, dnevnice i službene automobile. I to je više-manje sve čime se taj monstruozni samodovoljni i samozadovoljni državni aparat bavi. Ono šta se reče, održivi razvoj. Splitsko-dalmatinska županija, recimo – s dvjesto sedamdeset zaposlenih i pedeset vijećnika Županijske skupštine – u osnovi je državno tijelo koje služi za dodjelu koncesija za plaže.

Ovog su utorka tako vijećnici skupštine Splitsko-dalmatinske županije, nakon što je istekao dvanaestogodišnji ugovor s bolskom komunalnom tvrtkom Grabov rat, odlučivali o novom koncesijskom ugovoru za Zlatni rat. Skupština se održavala – jasno, gdje drugo? – u prostoru doma umirovljenika Zenta. Zašto u domu umirovljenika? Rekao sam već, županija je prirodni fenomen.

Naravno da ponudu Grabova rata iz Bola skupština nije ni razmatrala, i da je odbijena kao nepotpuna, iako je dopunjena svim traženim, besmislenim papirima. Naravno da je petnaestogodišnja koncesija za Zlatni rat dodijeljena nekoj zagrebačkoj tvrtki koje nema ni na Googleu, fantomskoj firmi koja je u posljednje tri godine bila bez ikakvog posla i prometa, a prošle godine upisala tek šesto kuna rashoda (brojkom: 600), čiji vlasnik na adresi tvrtke na zagrebačkoj Trešnjevci ima tek jedan kvartovski kafić. Naravno da je vlasnik kafića imao najbolju ponudu, jer zakon kaže da je zamišljenih deset milijuna eura ulaganja fantomske tvrtke jednog zagrebačkog kafedžije bez ijednog zaposlenog, sa šesto kuna rashoda, bez ikakvih garancija i iskustava, više od uhodanog posla četrdeset zaposlenih mještana s jamstvom dvanaestogodišnjeg iskustva.

Naravno da su Boljani popizdili, i naravno da je splitsko-dalmatinski župan Zlatko Ževrnja onda u pomoć pozvao svoga stranačkog kolegu, bivšeg boksera Marka Žaju i njegovu zaštitarsku tvrtku uobičajeno imbecilna naziva Pit Bull Security, koja tetovirane i izbrijane gorile u crnim uniformama sa stiliziranim krvoločnim pitbullom na ustaškom grbu regrutira iz istoimenog mjesnog kickbox kluba, s više titula svjetskih prvaka u raznim seoskim verzijama nego godina robije za dilanje droge, reketarenje, iznudu i nanošenje teških tjelesnih ozljeda. Zašto jednu županijsku skupštinu osiguravaju privatni izbacivači, a ne, recimo, policija? Zato što su i hrvatske županije i hrvatska policija hrvatska državna tijela, a hrvatska država je prirodni fenomen. Kad bi državna policija osiguravala državna tijela, od čega bi živjele privatne zaštitarske kuće?

Naravno da su onda crnokošuljaši iz Pit Bull Securityja polomili rebra novinaru Radio Brača što je naumio svjedočiti sjednici, jer – zaboga i zahrvate – što na splitskoj županijskoj skupštini, dok zagrebačkim gostioničarima dijeli koncesije za bračke plaže, ima raditi novinar s Brača? Kad bi dopustili da o dodjeli bračkog Zlatnog rata Bračane izvještava novinar Radio Brača, onda bi slobodno i koncesiju za bračku plažu mogli dati bračkoj komunalnoj firmi. Pa kad je bal nek’ je bal, neka je onda opći kaos, nered, javašluk, lokalna samouprava i pravna država. Neka onda, šta ima veze, i državna policija čuva državna tijela ili, još bolje, istražuje kako netko sa šesto kuna rashoda može dobiti posao od nekoliko desetaka milijuna eura. Aupičkumaterinu.

Naravno da je stoga Zlatni rat na koncu dodijeljen poduzetnom zagrebačkom kafedžiji s deset milijuna eura čitko ispisanih na komadu trgovačkog papira, i naravno da su odluku izglasale sve županijske stranke koje počinju gordim, velikim H: Plenkovićev europski HDZKerumov netjački HGS i slavni ustaški HČSP. Naravno da je na kraju pravednim gnjevom nad tom nečuvenom odlukom Županije zinuo slavni Most, tribun malih, obespravljenih i lokalnih, prigodno zaboravivši da je na koalicijsku vlast s velikim Hrvatima došao upravo obećanjem da će ukinuti županije.

To je, uostalom, njihova europsko-netjačko-ustaško-mostaška Hrvatska. Niste valjda – poput Bračana – mislili da je vaša?

U Lijepoj Vašoj to bi izgledalo ovako: o lokalnoj plaži odlučivala bi lokalna općina, a brinula lokalna komunalna tvrtka sa zaposlenim mještanima, Lijepa Vaša bi uzela svoj mali dio poreza, pazeći samo da se ne ugrozi zaštićena priroda, i… to je više-manje to. Održivi razvoj.

U Lijepoj Njihovoj to pak izgleda ovako: o lokalnoj plaži odlučuje divovsko državno birokratsko tijelo koje s lokalnom zajednicom i njihovom plažom baš nikakve i nijedne pojedinačne veze nema, i koje služi samo da od koncesionara uzme novac za svoje plaće, dnevnice, službene automobile i mobitele. U Lijepoj Njihovoj pedeset parazita sa Ževrnjom na čelu i Žajom na vratima to odlučuje gangajući ‘taj-tavrlje, žaj-ževrnje’ na janjetini na Klisu ili skupštini u domu umirovljenika, dok ih od lokalnih novinara čuvaju tetovirani bilmezi u crnim uniformama što u prekovremene sate bejzbol palicama utjeruju dugove. U Lijepoj Njihovoj lokalna zajednica nema šanse: u toj europsko-netjačko-ustaško-mostaškoj paradržavi lokalnom plažom upravlja poduzetnik koji na komadu trgovačkog papira napiše veću brojku.

Da tu čudovišnu, krastavu izraslinu – s dvjesto sedamdeset zaposlenih činovnika i pedeset mudraca na kliškoj janjetini, s dnevnim redovima, ponudama, ugovorima, zaključcima, postocima i koncesijama, crnim audijima na parkiralištu doma umirovljenika i crnim uniformama na ulaznim vratima – cijelu jednostavno odrežete, raspustite i ukinete, nitko to ne bi ni primijetio: o Zlatnom ratu odlučivala bi Općina Bol, plažom bi upravljala bolska komunalna tvrtka sa zaposlenim Boljanima, hrvatska država bi uzela svoj mali dio poreza, pazeći samo da se ne ugrozi zaštićena priroda, i vuk sit, a kliški janjci na broju. Ono šta se reče, ‘održivi razvoj’.

Malo, naime, što je razvoj, nego još i održiv.

Aupičkumaterinu.

Boris Dežulović
Kolumna za tjednik Novosti

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: