Zar je stvarno moguće da će i dan nakon Židaka izaći novine?

Bješe jednom novinar koji se zvao Ivica Šantek. Radio je od prvoga dana u Jutarnjem listu, i onda stradao u nekoj glupoj prometnoj nesreći. Bio je mlad, tako živ i zdrav, i bio je prvi mrtav u povijesti ovih novina. Svi su bili potreseni, iz više pera objavljeno je posljednje slovo, i u njemu je, kako se to već radi, kolegi Šanteku obećano kako nikada neće biti zaboravljen. I doista, u tom trenutku, tog dana i nekoliko sljedećih, pa možda i mjesecima, i koju godinu, ljudi koji su ga žalili, koji su stol do stola s njime pisali, i tekst do teksta u novinama izlazili, vjerovali su u to da nikad, ali baš nikad, Ivica Šantek neće biti zaboravljen. Iako je živio kratko, napisao malo, i bio je jedan od onih vrijednih i marljivih novinara koji samo obavještavaju čitatelje o tome u kakvom je stanju svijet oko njih, a ne objašnjavaju ga i ne komentiraju. Ivica Šantek valjda još nije bio ni stasao do toga da u novinskom tekstu upotrijebi onu fatalnu i u ono vrijeme skupocjenu riječcu – ja. Pravo na ja u novinama imali su još uvijek samo važni autori. Oni koji su se za to ja izborili. Ali svejedno, bila su mu obećana vječna sjećanja. Bila mu je obećana besmrtnost.

Godinu dana kasnije redakcija Jutarnjeg lista sjećala se Ivice Šanteka. Ali nakon dvije, tri, pet godina, sjećanja više nije bilo. Nije bilo malene crno uokvirene vjestice, pomena s pretpostljednjih novinskih stranica, zapaljene svijeće od olova, one posmrtne počasti koja je još uvijek nezamjenjiva baš u novinama. Nitko bližnjemu neće smrtovnicu sa slikom ili bez nje objavljivati na internetu. Šantekovu smrt prekrili su novi događaji, nova sjećanja i dojmovi, a pomalo i nove smrti, tako da je ljudima nekako iščililo iz glave i srca da su mu obećali da će ga se zauvijek sjećati. I to je normalno. Tako to biva među ljudima. Kako protiče vrijeme pokojnici se sve više od nas udaljavaju. Rođaci, braća, roditelji, a kamoli drugovi s iste novinske stranice i iz iste redakcije.

Ali, ipak, na prvu, drugu i petu godišnjicu njegove smrti, baš na taj dan, tako da se ljudi podsjete, objavljivan je in memoriam jednoga kolege. Od Šanteka dvostruko starijega, koji mu ni po životnim interesima, ni po društvu za kavanskim stolom nije bio pretjerano blizak. A onda je, nakon što je prošlo dugo vrijeme, i on odustao. Kao da je pustio mrtvoga da konačno ode svojim putem, nalazeći neku svoju mjeru u sjećanju. Bio je to Tomislav Židak.

A bilo je vremena u kojim Židaka nikako nisam volio. Bunio sam se po redakcijskim hodnicima protiv njegovih dinamovskih kolumni, povremeno ga potkačio u nekome svom komentaru, sve s imenom i prezimenom, jer mi nikako nije leglo to da Jutarnji ima tjednu kolumnu jednog dinamovca, koji piše i nastupa kao Dinamov navijač, a nigdje neke recimo Hajdukove kolumne. I onda, zašto bi netko tko nije dinamovac uopće kupovao i čitao Jutarnji?

Pritom, nisam tad bio, niti kad kanim biti, navijač Dinama, ali sam Židakove kolumne i članke redom čitao, ne preskačući nikad ništa što bi nosilo njegov potpis. Možda sam ga čitao da bih se sa Židakom neslagao, da bih na njega bjesnio, da bih otkrivao dokle to ide… Ali sve su to zdravi i ispravni razlozi za čitanje novina. Možeš biti protiv navijačkog novinarstva koliko god hoćeš, kako u sportskoj rubrici, tako i u unutrašnjoj politici, kako u životu, tako i u novinama, ali kada je netko pravi novinski pisac, kada je netko autor, onda to važnije biva ne samo od toga jeste li istomišljenici, slažu li vam se svjetonazori i navijački sentimenti, nego važnijim biva i od načela. I danas bih rekao isto: da sam protiv navijačkog novinarstva, ali s izuzetkom Tomislava Židaka. Volio bih da se mogu sjetiti još nekog takvog među hrvatskim novinskim piscima, u sportu, politici ili kulturi, ali nikako ne mogu.

U to vrijeme napravio sam za Globus intervju sa Židakom. Uredniku se svidjelo da se posvađamo. I tako smo se, zapravo, i upoznali. Preko jedne neuspjele svađe, koja je započela s nekoliko nasrtljivih pitanja, a nastavila se kao neki lagan i trpeljiv razgovor. Kada je čuo da mi je otac stari dinamovac, htio je da mu se nabave i pošalju neke navijačke memorabilije. Bilo je to posljednje godine u onom stoljeću ili prve u ovom, kada navijački dućani nisu bili na svakom koraku, htio je da se mom ocu nabavi Dinamov dres, a ja sam to nekako eskivirao. Iako bi ocu to bilo drago. Ali tek kad je sve prekasno, čovjek osjeća potrebu da ljudima učini ono što im je drago…

Mnogo godina kasnije, bilo je to pred novu 2011. godinu, Jutarnji list je imao svoju posljednju širu ediciju knjiga za kioske. Najvažnijim svojim piscima novine će tiskati knjižice izabranih tekstova. Kako to obično biva, većina autora vrzmala se oko rubrike kulture i subotnjeg Magazina. Tada sam nekome od nadležnih, je li to bio Tomislav Wruss, Ivica Buljan, ili je bio Gordan Zečić ili, možda, Nino Pavić od kojeg je ideja o novogodišnjoj ediciji i krenula, rekao da im tu nedostaje Tomislav Židak, i da bih ja – a onda vjerojatno i brojni čitatelji – baš poželio čitati njegove kronike iz Maksimirske šume u knjizi, jednu za drugom, u kontinuitetu, onako kako je i prirodno čitati kronike, jer su one, kronike, prvenstveno žanr prošlih glagolskih vremena. Kronika svjedoči o svijetu koji je prošao, nestao, i više se neće vratiti… Rekao sam to, i zaboravio na stvar. I da, ideja je prihvaćena.

Nekoliko dana kasnije Židak je došao s buteljom vina, da mi zahvali. Nije u toj stvari bilo nikakvih drugih mojih zasluga, osim te što sam rekao – i odmah zaboravio kome je to bilo – da su njegove kronike za knjigu. I da nije bilo te butelje, vjerojatno bih zaboravio već i to da sam ikome išta govorio. Ali, eto, on se potrudio da ne bude zaboravljeno. I u tom je trudu imao stila. Nikad ga nisam vidio u odijelu, ali Židak je ustvari bio jedan od one zagrebačke gospode koji pred svijet ne izlaze bez odijela i kravate. Možete o njima misliti što hoćete, i sigurno je da imate razloga da mislite baš tako, ali oni se još uvijek znaju nekome na nečemu zahvaliti. I što je mnogo važnije: u stanju su zamisliti i osjetiti kako je to biti onaj drugi. Židak nije bio navijač okružen navijačima.

Bio je neostvareni kazališni redatelj. Pokušavao je upisati akademiju, ali nije išlo. Jednom davno bavio se amaterskim kazalištem, čini mi se u nekom od zagrebačkih predgrađa. A onda je i od toga odustao. Od kazališta mu je, vjerujem, ostao vrlo aktivan odnos prema riječima, njihovoj težini i dramatici, a onda i sklonost za gubitnike, koja je s vremenom samo rasla i tako se razvijala da je njegova kolumna od kronike najjačega i najmoćnijeg lokalnog hrvatskog nogometnog kluba postale kronikom gubitnika. Pisao je o zaboravljenim i skrajnutim asovima, naročito o onima iz 1982, o Ismetu Hadžiću, slavnome beku te šampionske ekipe, koji je kao fizički radnik radio na tržnici, o Snješku Cerinu, koji se povukao, nigdje ga nema, šuti i izostaje sa svih slavlja, o Štefu Lamzi (najdražem igraču mog pokojnog oca), o Bobeku i Zebecu, pa o generacijama kojih se više nitko ne sjeća, o Ici Hitrecu koji je umro mlad, o bivšim nogometašima koji, kao i bivši kazališni glumci, postoje samo još u legendama svojih suvremenika. Umjesto da režira, Tomislav Židak bilježio je, stvarao i razvijao legende o Dinamu i Dinamove legende.

Posljednjih godina sjedio je u dijagonali na moju desnu ruku, leđima okrenut željezničkoj pruzi, kojom su prolazili rijetki vlakovi. Svakoga dana bismo se tako viđali. Okrzuli bismo se okom. On je ranije odlazio, polako se gegajući niz kadar. Kvaka na vratima dugo je bila razvaljena. Kada su je popravili, već je bio u bolnici. Židak se nikada nije, i nikada neće mašiti za našu novu kvaku.

Poslije bi sjedio u Van Goghu. Pijuckao gemišt, s malo riječi razgovarao s ljudima za svojim stolom. Bio je vrlo prisutan u prostoru, iako nikada glasan. I bio je umoran. U posljednje vrijeme činilo se da je došao u one godine kada se čovjek pomalo mimoilazi s vlastitim tijelom. Piscu njegov posao stvara opasnu iluziju o vlastitoj besmrtnosti, iluziju da je jači i življi od svoga tijela.
Prisluškivao sam ga kako govori da mu je ostalo još nekoliko mjeseci do mirovine. I onda fertig! I onda gotovo! Bila je, čini mi se, nedjelja, kada sam, prateći jedno blisko mi dežurstvo, i sam bio u redakciji i u Van Goghu. Židak je uglavnom bio tu, i subotom i nedjeljom, i petkom i svetkom, ako bi dan nakon svetka izlazile novine. Zar je stvarno moguće da će i dan nakon Židaka izaći novine?

Sjećam se obljetničarske “Jalte, Jalte”. Mi pred Komediju, kad tamo već stoji Tomislav Židak. Došao je puno ranije. U nekom raspoloženju izvanredakcijskom, vrlo svečanom. Je li tad rekao da je bio na premijeri “Jalte, Jalte”, na onoj prvoj od svih prvih predstava? Čini mi se da jest. Iako, više i nije važno. Umro je.

Svakoga dana dogodi se nešto novo. Novine su se, uglavnom, prestale baviti ozbiljnim stvarima. I sve je najednom jednako važno. Pa onda više ništa nije važno. U toj oluji od praznih riječi i nevažnih, a loših vijesti, bit će zbrisano sve što je nekad bilo. I što je još jučer bilo. Bit će zbrisano i naše sjećanje na Tomislava Židaka. Nismo više naivni, pa da mu obećavamo ono što je jednom davno obećavano Ivici Šanteku. I neće biti njega da sebi samom objavljuje pomene na pretposljednjim stranicama novina.

Godinama sam gledajući Dinamove poraze u Ligi prvaka, redovite i neumitne poput metronoma, u posljednjim minutama utakmice pomišljao isto: kako li će Židak sutra ovo opisati? I priznajem da sam uživao. Opisujući uvijek istu stvar, uvijek bi činio onaj mali, sitni pomak koji bi legendi davao novu dimenziju. I uvijek na drugi i drukčiji način. Na kraju je, ljubeći gubitnike, postao navijač gubitničkog kluba. Dinamovi europski porazi našli su svoj kozmički smisao u Židakovim kronikama. Nepopravljiva šteta po tekst i po kroniku, šteta po našu novinsku književnosti, nastala bi da je Dinamo kojim slučajem pobjeđivao.

A što je veće i važnije: dobar nogomet ili dobra priča o nogometu? Mislim da je na kraju krajeva važnije ovo drugo. Eto, u to me je uvjerio Tomislav Židak. On je ono najbolje i najveće što je iza Dinama ostalo u posljednjih četvrt stoljeća. A možda i u mnogo dužem vremenu. Nije bio igrač ni trener, predsjednik kluba, izvršni dopredsjednik ni savjetnik, ali je bio važniji od svakoga od njih, od najboljih igrača u povijesti kluba, a onda veći i važniji od samog Dinama. On je stvorio legendu o Dinamu, u koju možemo vjerovati, a možemo je i prezirati. Ali nema danas smisla pitati se o čemu govorimo kad govorimo o Dinamu. Govorimo o nečemu što je svojim tekstom stvorio Tomislav Židak.

Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: