Arhivi se mogu otvoriti potpuno ili nikako

Je li itko u posljednjih dvadeset i sedam godina mislio ozbiljno kada bi potezao priču o otvaranju partijskih i policijskih arhiva u Hrvatskoj? Vjerojatno nije. Ima li 2017. otvaranje arhiva više ikakvog smisla?

Generacija na koju se, uglavnom, odnosi njihov sadržaj polako se već bliži kraju radnoga vijeka, i uskoro će se pitanje arhiva životno ticati još samo umirovljenika, dok će za ostatak društva to biti povijest, stvarna ili propisana, legendarna ili dogođena, ali samo povijest. Osim toga, oni koji su u protekla skoro tri desetljeća bili u izravnom doticaju s arhivima i njihovim sadržajem, već su izvršili temeljito čišćenje nepoželjnih i kompromitirajućih sadržaja, pa je od pitanja čega sve ima u tajnim dosjeima možda zanimljivije pitanje čega je iz njih nestalo. Ali svejedno bi bilo važno i korisno da se otvori sve ono što je zatvoreno, tajno i tajanstveno. Čak i ako su personalni dosjei nepotpuni, ako su pojedine biografije dekontaminirane i pročišćene – a sigurno jesu, čak i ako se dijelovi policijskih i partijskih arhiva nalaze u vilama na sjevernim obroncima Zagreba, u onom što je ostalo sačuvan je duh vremena. A iz njega, iz duha vremena, netko dobronamjeran, pametan i maštovit može rekonstruirati ono što nedostaje. U književnu svrhu, a možda i u svrhu privatne ili kolektivne paranoje.

Otvaranje arhiva je poput otvaranja brane na hidrocentrali: moguće je ili potpuno ili nikako. Ne može se stvar postaviti tako da brana bude otvorena samo za prljavu vodu, a da čista ostaje s one strane. Tako ni ideja koja se mogla čuti od ministrice kulture po kojoj bi se arhivi otvarali tako da progonitelji budu razdvojeni od žrtava zapravo nije provediva. Osim što to onda i nije otvaranje arhiva, nego filtriranje informacija koje se nalaze u arhivima koji su i dalje praktično zatvoreni, da bi se razlučili progonitelji – čije dosjee valja otvoriti, od žrtava – čiji dosjei trebaju ostati zaštićeni, netko, recimo nekakva tajanstvena komisija trebala bi ići od dosjea do dosjea i klasificirati imena, raspoređivati ih u dvije kolone, otpadničku i pravedničku, ne dopuštajući, naravno, postojanje treće kolone ili međukolone, u koju bi stali oni koji nisu ni progonitelji ni žrtve, nego su, recimo, suputnici epohe. Svako razvrstavanje ljudi u dvije kolone čin je revolucionarne pravde. Ali to je samo jedan, možda ne i najveći problem pri takvom, selektivnom, otvaranju arhiva.

Kako se postaje policijski doušnik? Uglavnom tako što se prethodno bilo žrtvom represije. Pravedne ili nepravedne, svejedno je. Ljudi su počinjali surađivati s Udbom, Ustaškom nadzornom službom, Gestapom, KGB-om, CIA-om – dakle, svakom uhodbenom službom, tajnom ili javnom policijom, uglavnom tako što ih je ta Udba prethodno zbog nečega progonila. Mali broj suradnika, statistički gotovo zanemariv, pristupao je službi iz karijerističkih i idealističkih razloga, iz razloga razvijene “bezbjednosne kulture”, kako se to u ono vrijeme govorilo.

I koji je to onda trenutak u kojemu progonjeni postaje progonitelj? Kada to žrtva postaje počinitelj? Kada se iz zaštićenog dosjea žrtve seli u otvoreni dosje počinitelja, suradnika, konfidenta? I kako bi to, zapravo, izgledalo: dijelovi dosjea ostajali bi zatvoreni, dok bi drugi dijelovi bili otvoreni, ili bi se o tome odlučivalo od slučaja do slučaja. I onda bi, recimo, dosje devetnaestogodišnjeg XY, osuđenog na trideset dana zatvora zbog pjevanja pjesama neprijateljskog sadržaja (recimo “Što se ono na Dinari plavi…”) ostao zatvoren, pošto se XY dokazao kao idealtipska žrtva, jer nije pristao na suradnju s Udbom, dok bi dosje njegova druga YX-a, onog koji mu je u pjesmi držao tercu, i osuđen je na istih trideset dana zatvora, bio otvoren, jer je YX pristao da ubuduće surađuje i da dojavljuje službi što se priča po čaršiji?

Naravno, sa svakim otvaranjem prethodno zatvorenih i zaštićenih dokumenata, a pogotovu personalnih dosjea, oni koji takvo što čine suočavaju se s problemom zaštite privatnih podataka. Ali ako je o tome riječ, onda su jednako zaštićeni pojedinci iz obje kolone, progonitelji i progonjeni. Privatni podaci su, je li tako, privatni podaci. Ono što je od interesa za javnost, to je od interesa za javnost, bez obzira na to o čijoj se goloj stražnjici radi. Ali ne može biti da gola stražnjica osobe A jest javna stvar, dok je gola stražnjica osobe B njezina privatna stvar.
Ideja o razdvajanju progonitelja od progonjenih i o djelomičnom otvaranju arhiva opasna je i neprovediva i iz još jednog, mnogo važnijeg, razloga. Naime, ako bi postojala mogućnost da pojedini dijelovi sadržaja ostanu zaštićeni i zatajeni, tada bi postojala i sumnja da se zaštita i sakrivanje provodi po određenom političkom, interesnom i kastinskom principu. Tko bi vam vjerovao da štitite žrtve, a izlažete progonitelje? Ama baš nitko. Osim toga, smisao otvaranja arhiva sa sadržajem starim trideset, četrdeset ili pedeset godina i ne može biti taj da se nekoga zaštiti, a drugoga izloži, nego je smisao u tome da se izloži sva istina o jednome vremenu. Ljudi će već vidjeti, ljudi će sami znati nakon što nešto pročitaju, tko je u svemu tome bio progonitelj, a tko progonjeni.

Ali želimo li mi doista znati tko je bio kakav? Ne na razini metafora, grupnih imena, institucija i udruženja, nego poimenično, u zbilji i u priči onako kako je priča tekla. Ili bismo željeli da se razotkriju samo oni dijelovi priče u kojima smo bili pošteni i ispravni, ili još bolje – u kojima smo bili progonjeni, a da se o ostalome govori u skladu s općeprihvaćenom legendom o jednome vremenu, a ne u skladu sa sadržajem arhiva.

A smisao otvaranja arhiva – čak i ovakvih, već pročišćenih i okljaštrenih – upravo je u tome da se ospore ili barem relativiziraju legende o jednome vremenu. Do čega će se na taj način doći, čija će uvriježena mišljenja biti osporena, što ćemo sve izgubiti gubeći svoje legende, to nitko zapravo ne može znati. Ali zar upravo u tome i nije smisao slobode? Otvaranje arhiva trebao bi biti čin slobode. A to je moguće samo bude li otvoreno baš sve i ne budu li postojale neke tajne komisije koje će aktere epohe raspoređivati u dvije kolone kao ono, božemiprosti, u Auschwitzu, kada su na jednu stranu razvrstavani oni koji idu u život, a na drugu oni koji idu u dim.

Otvaranje tajnih arhiva trebalo bi značiti pobjedu čovjeka nad institucijom države i državne represije. Makar to bila i ona država koje već odavno nema i makar se cijela stvar odnosila na vrijeme od prije trideset i više godina. Ali ako sad povjerujemo da će se, makar i za dvadeset i sedam godina, saznati sve što je danas javno zatajeno, mogli bismo s jedne strane postati slobodniji, a s druge strane odgovorniji. U tome je pedagoški smisao otvaranja arhiva. U ovoj, kao i u bilo kojoj drugoj zemlji.

Ali sve je to, na žalost, neuvjerljivo. Neuvjerljiva je svaka parcijalna inicijativa. A sve su do danas bile – parcijalne. Pa se onda priča o arhivima i njihovom sadržaju mistificirala, kao što se mistificirao i sam postupak deklasifikacije dokumenata i predočenja dojučerašnjih tajni današnjoj javnosti. Recimo, zašto nikad nije objavljena lista svih članova Saveza komunista Hrvatske (ili Saveza komunista Jugoslavije), s njihovim partijskim biografijama, dužnostima i funkcijama, datumima ulaska i izlaska iz Partije? Bila bi to i zanimljiva i ljekovita knjiga. Ili sajt. Danas bi se začas mogao načiniti sajt na kojemu bi bila sva imena, pa da svaki internetski korisnik može provjeriti je li i on bio član Partije. Naravno, ako je zaboravio. A mnogi su, vidimo to, zaboravili na svoje članstvo.

Podrazumijeva se, naravno, i ona vrsta zluradog interesa kod ljudi, koja bi nas navodila da satima surfamo po listi i provjeravamo jesu li nam rođaci, susjedi, prijatelji i neprijatelji bili u Partiji. Ali zašto da ne? Iz takve zluradosti se ne može izroditi ništa loše – osim ako postupak nije selektivan, ako popisi nisu djelomični, ako neka imena nisu zaštićena…

Naravno, članstvo u SKJ (SKH) pripada kontekstu jednog vremena, ali kontekstu istog vremena pripada i činjenica da neki drugi ljudi nisu bili članovi. I da svjesno nisu bili članovi. Kao što XY svjesno nije surađivao s Udbom, tako je njegov sudrug u pjesmi YX svjesno surađivao. Naravno, nismo svi imali ista iskušenja, nismo bili jednako izloženi olujama povijesti. Ali svačije je da se nosi s vlastitom biografijom. Jedni to čine s dostojanstvom, drugi ne. I to je, zapravo, sve. To je, ako niste znali, lustracija. I upravo zato u Hrvatskoj lustracije nije moglo biti.

Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: