Balkanski prvomajski krkanluk

Ko bi rekao da će taj balkanski dasa, čiji glas, eno, rastjeruje vukove po šumama, biti manji od makova zrna, prekosutra, kada se vrati na posao?

Koliko će danas stradati ovaca? Koliko svinja? Biće to pravi pokolj. Stravično blejanje nedužne janjadi. Grozomorno skamukanje nevinih praščića. Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa do Jadrana, duž Save i Dunava, uz Bosnu, Drinu i Moravu, uz Zetu i Koranu...

Koliko će teladi biti iskasapljeno u šnicle i krmenadle i nanizano na ražnjić? Koliko će junadi biti samljeveno u ćevape i pljeskavice?

Ima teorija kako je u islamskim zemljama Kurban-Bajram duboko kodiran u kolektivno pamćenje ovaca i deva koje već stoljećima prinose kao žrtve jedinom Bogu. Onda je zasigurno u zajedničkoj svijesti balkanskih ovaca i svinja kodiran, na isiti način, ali dubinom desetljeća, prvi dan maja. Sedamdeset godina, evo, kako smo Praznik rada pretvorili u prinošenje žrtava našem paganskom bogu.

Umjesto da izađemo na ulice kao sav ostali svijet, kako bi ukazali na probleme s kojima se susreće radnička klasa, mi, poput prikazanja, osvićemo na obalama rijeka i prinosimo žrtve. Kome? Dažbogu, Perunu, Svarogu, Velesu, Triglavu, Černobogu, Vesni, Zemragli ili Morani ili njenom bratu i udvaraču Jarilu, staroslavenskom bogu proljeća i plodnosti, bogu Jurjeva i rata, koji svakog ljeta oženi svoju sestru.

Od Praznika rada mi smo načinili Đurđevdan. Klanjanje vodi. Omahu. Krkanluk nad krkanlucima.

Janjetina, pa makaroni

Gledajući vrlog balkanskog radnika raspojasanog kraj rijeke, kako čereči ovčiju glavušu, rekao bi čovjek da nema zadovoljnijeg trudbenika duž cijelog svijeta. Pomislio bi, gledajući ga raskuraženog u dimu roštilja, da taj nije stupio u štrajk već desetljećima samo zbog toga što njegov gazda ne smije, onakvom drčnom, da mu odbije ni najbezazleniji zahtjev.

Ko bi rekao da će taj balkanski dasa, čiji glas, eno, rastjeruje vukove po šumama, biti manji od makova zrna, prekosutra, kada se vrati na posao? Da će raditi prekovremeno bez ikakve naknade, i nedjeljom? Da za platu neće priupitati ni kada zakasni tri mjeseca, da će umjesto novca uzeti bonove za kupovinu u gazdinim samoposlugama, a na kraju pristaće taj i na makarone...

Ko bi mogao i pomisliti da će taj frajer koji pivskim bocama strelja riječno kamenje, raditi i na crno, a da se godinama neće osmjeliti ni da anonimno okrene broj inspekcije? Da će, kada inspektori naiđu, poslušno uskočiti u svoje bure, a kada ga ipak uhvate, lagaće taj kako je došao gazdi na ispomoć, eto, komšije smo, zar nikad niste čuli za molbu? Da će, bez ikakvog negodovanja, pristati da mu gazda isplaćuje minimalac, a ostatak na ruke, da neće ni prstom mrdnuti dok bude gledao kako otpušta kolegicu koja je mjesecima uspjevala sakriti da je trudna...

Ko bi, i u najstravičnijoj zluradosti, mogao i posumnjati da će taj bezobzirni nabijač ovaca na ražanj skrušeno poginjati glavu dok bude svjedočio kako njegov kolega, koji je pokušao da ih digne u štrajk jer je dogorjelo do grla, pakuje stvari i, poput kakvog izdajnika, napušta firmu, a odmah za njim dolazi predstavnik granskog sindikata i pravac kod gazde, da se osnuje paralelna sindikalna podružnica koja će štrajkati samo u slučaju ako sud gazdi blokira račun ili ako ga država pritisne i natjera da konačno počne poštovati propise iz radnog prava...

Koliko će, na kraju, danas i sutra, balkanske radničke ruke osloboditi pivskih čepova? To veselo, milozvučno, ničim mjerljivo plopkanje kada se džidža izbije uglom zidarskog metra, donjim dijelom upaljača ili drškom kašike. Ili se jednostavno zagrize i odvrne zubima pa izazovno ispljune prema onima koji nemaju želudac za mačo-stvari.

Koliko će biti rastrgnuto osigurača na limenim bombama punjenim pjenušavim eksplozivom? Taj neuporedivi osjećaj kada limenku stisnemo lijevom šakom, a kažiprst desne zavučemo u srce osigurača. Ko ne bi, barem u najtanjoj vlati sekunde, pomislio kako u ruci drži bombu a pred njim, grupisani, kao taoci, stoje svi njegovi dušmani? Grlom pilji nadražujuća tečnost i teški turbo-folk siječe vazduh u kriške.

Koliko će zatvarača biti otšarafljeno sa plastičnih boca, iz kojih će balkanske krajnike milovati sve te uvozne vode, svi ti sokovi i jogurti? Koliko će tu, uz naše rijeke biti razodjenuto keksa, karamela, čokolada, štrudli i bombona? Koliko će vekni hljeba iskočiti iz najlonskih kesa?

Odgovori, balkanski irgete

Sve to izbrojaćemo prekosutra, kada nam iznad glava vjetar ponese bijele, crvene, žute najlonke u jatima. Kada riječnim maticama, umjesto vidri, zaplivaju flaše, a na obalama, umjesto žaba, zakreketaju pod đonovima konzerve. Kada nas iz trave pogledaju oglodane kosti.

Ali, ne treba baš sve posmatrati kroz crne đozluke dežurnog moraliste. Zamijenimo ih ružičastim naočalama ekonomske statistike i vidjećemo sasvim drugu sliku i složiti potpuno drugačiju računaljku.

Tačno ćemo izbrojati koliko su mesari zaradili za dva dana opšte balkanske pijace. Iza njih nastupa cijeli ešalon: stočari, ovčari, ratari, proizvođači sjemena, iza njih mlinari, pa veterinari, šverceri i preprodavači, trgovci i trgovački lanci i na kraju pekari što vrte ražnjeve za one kojima se ne da brljati oko toga.

Izmjerićemo sve hektolitre soka i cijelu pivsku industriju. Pridružićemo im uzgajivače ječma i hmelja i voćare i punionice vode. Dodaćemo im one koji kopaju ugalj, koji prave keks, koji tešu ražnjeve i kuju roštilje i proizvođače šibica iz Doca na Lašvi.

Diskoteke, kafane i restorani biće preplavljeni onima koji ne idu u prirodu. U suton izaći će estradni zabavljači i stihoklepci. Oriće se do zore. Vjeruj, granice su zakrčene od petka. Smjerno su dijasporci odvajali za opći majski krkljanac. Nestrpljivo su čekali da se riješe graničara, da povuku osigurač na limenoj bombi i zagrgoljaju je u jednom gutljaju. A onda, s neviđenim užitkom, da je đilahnu u vjetar, neka čandrka niz cestu i javi svima da je pobro, evo, došao kući.

Zaradiće i uvoznici nafte, točionice benzina, prodavači suvenira i tekstilni radnici. Vidjeće ćara i prodavači ljekovitog bilja i kozmetičkih preparata i gatare i gledači u dlan i svi ostali proricatelji budućnosti.

Barem pola od tog silnog novca slučajno će se nasukati na obale fiskalnih kasa pa će koristi imati i policajci, i nastavnici, i sudije, i profesori, i činovnici, i zastupnici po parlamentima, i ostali jahači budžetskih mazgi, i s njima svaka južnoslavenska država ponaosob.

Pa ti onda, balkanski irgete, odgovori sam pred sobom, šta je korisnije: da ta dva dana, koja nam pokloni međunarodna vjekovna borba za radnička prava, od naših državica načinimo vašare i dernečimo besprizorno do zore, ili da izađemo na ulice i mašemo transparentima i uzvikujemo parole, bijedni poput evropskih radničkih klipana.

Izet Perviz
Tekst za portal Al Jazeera Balkans

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: