Barbara

Imaginarni prijatelj/48

Barbara, ona prva, bješe ljepotica iz Nikomedije, slavnoga, prijestolnog grada u Maloj Aziji. Njezin otac Dioskorus, da bi kćer sačuvao za dobra zeta, zatvori je u kulu s dva prozorčića. A onda ode na dugi put, do grada Tira u Libanonu, gdje se tkala najbolja purpurna tkanina u carstvu, kojom je on kao trgovac purpurom trgovao. Kada se vratio, na kuli su bila tri prozora, a na pragu znak križa. Dioskorus je pobjesnio, jer on bje rimski plemić i paganin, pa pokuša utjerati Barbaru u red i vratiti je carskoj vjeri. Ali uzalud. Umjesto da mu se podčini, još ga je pokušavala prevjeriti, prezrevši njegov očinski autoritet, bez straha od njegove fizičke sile. Htio ju je odmah ubiti, ali djevojka pobježe. Dugo se skrivala po planini, dok je nisu odali pastiri. Bi osuđena na smrt tako da joj, po presudi suda, rođeni otac odsiječe glavu. Kad to Dioskorus učini, pogodi ga grom. (Ovo je, međutim, ispravnije shvatiti kao metaforu: nije oca pogodio grom, nego mu se dogodilo ono što se događa ocu koji iz političkih razloga odrubi kćeri glavu. A vjera je u ta doba bila jedina politika.)

Barbara je jedna među četrnaest svetaca koji pomažu u nevoljama. Njezine relikvije čuvaju se u crkvi svetog Vladimira u Kijevu. Zaštitnica je rudara. Može ju se često sresti u Rusiji.

Druga Barbara je ona francuskog pjesnika Jacquesa Préverta, iz pjesme koja je šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća bila silno popularna širom svijeta. Pjesma govori o kišnom danu u Brestu, glasom muškarca bez kišobrana, koji traži zaklon pod trijemovima i pretrčava s jedne na drugu stranu ulice, i tako mu se, u prolazu, osmijeh sretne s jednim ženskim osmijehom. I u tom trenutku netko doviknu – Barbara, a ona se okrenu i pođe prema njemu. To je, zapravo, sve. Dogodilo se davno, davno je padala ta kiša nad Brestom, ali čovjek je pamti, i nikako da zaboravi tu Barbaru, koja mu je zašla u život, pa iz njega neće da izađe. Prévertova “Barbara” silno je utjecala na sentimente i imaginarije našega svijeta, ali i tolikih naših pjesnika. Naročito onih s gitarom.

Na Ivana Slamniga nije, međutim, utjecala, iako joj se on, makar i nehotice, narugao. Njegova je, naime, treća Barbara. Podnaslovljena kao “Večernja ćakula barba Nike”, pjesma od desetak strofa, koja o barki pjeva kao o ženi. Ustvari, tek u trećoj strofi i saznajemo da je tu riječ o brodu. Ako je riječ o brodu i ako barba Niko pjevajući o brodu kao o ženi u svojoj pjesmi nema još jedno dno, pa je to pjesma o ženi koja je kao brod koji je kao žena. Njegova Barbara nije fragilna poput Prévertove, niti je od čvrste vjere sačinjena kao ona prva. Barba Nikina, ustvari Slamnigova, Barbara, široka je boka i sva u paradoksima, ona je “spora ko kornjača, spora ko kobra”, ona je svojeglava i ona je dobra. Tko god bila ova Barbara, bila žena ili bila brod, pjesma o njoj je među najljepšim ljubavnim pjesmama mog jezika.

Zbog sumnje u povijesnost njezine osobe, sveta Barbara uklonjena je 1969. iz vatikanskog kalendara svetaca, ali ne i s popisa svetaca Katoličke crkve. Ova činjenica, međutim, nije važna ni za jednu od tri Barbare. Svaka od njih je, naime, rod i porod ljudske imaginacije, a ona, za razliku od povijesti, nije podčinjena zbilji. U njoj ni svi živi nisu morali jednom biti rođeni.

Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: