Bleiburg – istina

    Za dom! – viče desetak mladića, okrenutih publici. ‘Spremni!’ sramežljivo odzdravljaju posjetitelji šatora na Bleiburgu. ‘Za dom!’ glasnije ponavljaju ljudi u ranim tridesetim godinama, pogledima animirajući neodlučnije među sobom. ‘Spremni!’ pridružuje se sve veća publika. ‘Za dom!’ i dalje inzistiraju mladići na potpunom verbalnom zajedništvu. ‘Spremni!’ uzvraćaju sada gotovo svi: roditelji s djecom, mladi i osobe treće životne dobi. ‘Za dom!’ ‘Spremni!’ ‘Za dom!’ ‘Spremni!’ ‘Za dom!’ ‘Spremni!’

     ‘Za koga?’ pitaju na koncu mladići. ‘Za poglavnika!’ završavaju svi zajedno uz osmijehe i aplauz.

Jedan od mladaca, s beretkom na glavi, u maskirnim hlačama i crnoj HOS-ovoj majici, dirigira zborom od tridesetak ljudi, povremeno dižući desnicu u zrak. Ustaški pozdrav i kolektivno posvećenje Anti Paveliću čine intermezzo između setova ‘domoljubnih’ budnica. Seriju su otvorili ‘Mojom domovinom’, nakon čega su uslijedile ‘Evo zore, evo dana’, ‘Spustila se gusta magla’, ‘Mene moja naučila mati’, ‘Jasenovac i Gradiška Stara’ i druge najpoznatije ustaške pjesme. Najmanje 20 minuta se pozivalo na klanje, vješanje na vrbama i vađenje crijeva Srbima, veličali su se ustaška vojska, koncentracijski logori i poglavnik.

Posjetitelji su opušteni jer nigdje na vidiku nema medija. Većina učesnika otvoreno zazire od novinara i s prezirom priča o srednjostrujaškim hrvatskim tiskovinama i portalima. Ne obaziru se na reportera Novosti, koji je na Bleiburg došao ‘prerušen’ u običnog gosta, želeći provjeriti u kojoj su mjeri točne opetovane optužbe o otvorenom i prikrivenom filoustaštvu na ovom žrtvoslovnom skupu.

Sparina otežava disanje ispod platnenog pokrova, u zraku se miješaju mirisi cigareta i roštilja. Na ulazu u šator stoji kršni muškarac, signalizirajući pjevačima stanje na terenu. Cijelo područje vrvi zaštitarima i pripadnicima austrijske policije.

Iako glasna, ustaška pjesma gotovo da se ne čuje izvan šatora. Prigušuje je eho mise zadušnice, koja kroz zvučnike odzvanja s glavne bine, dvjestotinjak metara udaljene od šatoraša. Sve su kamere uperene prema biskupu Đuri Hraniću, koji drži propovijed pred desetak tisuća posjetitelja iz Hrvatske, Australije, Kanade, Čilea i brojnih drugih zemalja. Biskup ih moli da se suzdrže od simbola i postupaka koji će ugroziti skup i konačno otkrivanje istine o ‘stotinama tisuća’ ubijenih ‘hrvatskih vojnika i civila’, unatoč ‘silnom protivljenju’. Slično apeliraju i organizatori uoči događaja. Počasni bleiburški vod, nerijetko optuživan da koristi komemoraciju za ustaški revizionizam, pozvao je na ‘dostojanstveno obilježavanje događaja’.

Gospođi za jednim štandom policija je zaplijenila većinu ustaških proizvoda. ‘Prekopali su mi torbe. Ostalo je samo ovo’, kaže, oprezno vadeći iz džepova medaljone, bedževe i magnete s obilježjima ndh
Unatoč tome, odmah na početku desilo se nekoliko incidenata. Sat vremena prije opisanog izvođenja ustaških pjesama, posred groblja na Bleiburgu sjedio je stariji čovjek u ustaškoj odori, neumorno pozirajući s ljudima koji su mu prilazili. Samoinicijativno je dao intervju portalu Index.hr u kojem se požalio na loš historijski tretman Adolfa Hitlera i činjenicu da organizatori sa zazorom gledaju na njegov odjevni odabir.

Na tom je mjestu počelo službeno obilježavanje sjećanja na događaje iz svibnja 1945. godine. Iako nije poznat konačan broj žrtava, prema nekim relevantnim procjenama tada su partizanske jedinice ubile više desetaka tisuća kvislinških, ponajviše ustaških vojnika, ali i brojne civile. Nepregledna kilometarska kolona iz posljednjih dana Drugog svjetskog rata sada se simbolički prelazi na ruti od dvadesetak minuta, od samog mjesta do ledine na kojoj stoji spomen-ploča ‘u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci’.

Jedan od sudionika kolone spominje dva civilna člana obitelji kojima se gubi trag na ‘Križnom putu’. Pita se jesu li došli do ovog puta ili su bosi, gladni i iznemogli skončali uz cestu kilometrima iza nas. Drugi s ponosom govori o ustaškom pretku koji je poginuo u borbi, do posljednjeg trena pružajući otpor ‘partizanskoj stoci’. Spominju se brojka od 500 tisuća ubijenih i antifašisti kao najveći zločinci u povijesti hrvatskog naroda. Nema rasprave o razdoblju prije 1945., osim u slučaju predaje Dalmacije Talijanima. Sudionik povorke objašnjava kako je trećina hrvatskog teritorija proćerdana dobrih 20 godina prije NDH i Pavelića, koji bi ‘brzo stao na kraj današnjim titoistima’. Hvali se sinoćnji nastup jednog od predvodnika povorke, svećenika Miljenka Babajića, u ‘Bujici’, gdje je izjavio da je antihrvatstvo Olivera Frljića posljedica obiteljskog seksualnog zlostavljanja. Neloš im je bio nastup Josipa Jurčevića kod Tihomira Dujmovića na HTV-u, ali i dokumentarac o ‘hrvatskoj vojsci’ na Bleiburgu. Za nedavni zahtjev austrijskih organizacija da se zabrani komemoracija okrivljuju liberalne fašiste iz Hrvatske, koji na isti način zagorčavaju život Thompsonu.

Nedaleko Bleiburškog polja dolazi glas da se u pozadini desio incident. Potukao se čovjek sa zaštitarom zato što je, ispostavilo se, odbio skinuti ustašku kapu. Austrijskom novinaru tom su prilikom bacili mobitel kojim je snimao događaj. Zaštitari filtriraju masu, pogledima skeniraju odjevne predmete. Čiste bleiburšku kolonu od ‘ustaša’, žele da na krajnje odredište dođu isključivo ‘civili’. ‘Najebat će oni iz crne legije što smo ih vidjeli’, kaže jedan kroz smijeh, noseći na majici masno otisnut natpis ‘Za dom spremni’. Bez problema prolazi inspekciju predstavnika Počasnog bleiburškog voda, koji se uspuhan probija kroz masu u potrazi za crnokošuljašima.

Na samom ulazu u vašarski i šatorski prostor u ponudi je desničarska, mahom revizionistička publicistika. Ističu se knjige Bože Vukušića, bivšeg špijuna i organizatora kojemu se predbacuje komercijalizacija događaja. U knjigama razotkriva ‘komunističke zločince’, dok je ostatak prodajnog prostora rezerviran za glorificiranje njihovih ‘žrtava’.

Jedna majica sugerira tisućljetnu hrvatsku borbenu gotovost. Na njoj su poredani srednjovjekovni, ustaški i hrvatski vojnik iz Domovinskog rata. Najbolje se prodaju proizvodi marke ‘Krilnik’, s raznim patriotskim motivima. Jedna insignija prednjači pred ostalima.

‘Daj mi onaj iz Jasenovca’, kaže sredovječni muškarac, pokazujući na grb HOS-a sa ‘starohrvatskim pozdravom’, koji je otisnut doslovno na stotinama kapa, bedževa, zastava i majica na leđima prolaznika. Prodavač se žali da su mu organizatori rekli da ne stavlja ustaški pozdrav na proizvode ako nije unutar HOS-ova grba, jer će sebi i njima navući policiju.

‘Nisam ih poslušao i nitko mi nije pravio problem. Uostalom, gdje je mjesto ovom pozdravu ako nije na Bleiburgu?’ kaže nam. Njegov poslovni partner ukazuje na dugovječnost i kvalitetu ponude. ‘Nosim je od 2015. Gledajte ovo, ništa nije izblijedjelo’, pokazuje nam, prolazeći palcem po grbu s prvim bijelim poljem. U gomili patriotske bižuterije samo je jedna političarka. Nasmiješeni portret predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović otisnut je na zastavici, najprikladnijoj za retrovizor. ‘Bila je davala neke glupe izjave o NDH’, veli nam jedan posjetitelj. ‘Ali znamo da su je pritisnuli. Ona je naša’, dodaje.

Na čuveno pitanje ‘Koliko fašizma?’ prodavači i Počasni bleiburški vod tako su se dosjetili odgovora: taman onoliko da ga se ne zaplijeni. Sve ostalo nudilo se na zahtjev, ispod stola. Neoprezniji prodavači ostali su bez artikala i zarade. Vremešnoj gospođi za jednim štandom policija je zaplijenila većinu ustaških proizvoda. ‘Prekopali su mi torbe. Ostalo je samo ovo’, kaže, oprezno vadeći iz džepova medaljone, bedževe i magnete za frižidere s oznakama ustaškog zrakoplovstva, Crne legije i drugim prepoznatljivim obilježjima NDH. Pokazuje i medaljon s profilom Ante Pavelića. ‘Sve sam ovo sama izradila’, kaže nam gospođa koja je zanat stekla u jugoslavenskoj obrtničkoj školi. Otkad je u penziji, u centru Zagreba proizvodi suvenire, uzdržavajući snahu i nezaposlenog sina, branitelja koji godinama ne može naći posao. ‘Ne znam zašto se borio’, kaže rezignirano, dok naplaćuje limeni privjesak za ključeve u obliku Velike Hrvatske.

Za razliku od njenih radova, veći dio ponude proizvodi se u Kini. ‘Oni prave, a mi prodajemo maglu’, sarkastično dobacuje vlasnik improviziranoga poljskog dućana. ‘Kako su krenuli, uskoro će nam i djecu praviti’, odgovara mu kupac.

Iz šatora, tik do štanda, i dalje dopiru ustaške i Thompsonove budnice, miješajući se s pjevanjem crkvenog zbora na glavnoj bini. Misa je pri kraju i sada je šator pun.

Ispred se raspravlja o dnevnoj politici. Može se čuti kako je Plenkovićev HDZ izraženo antihrvatski, prvenstveno jer šuruje s četnicima i sveprisutnim udbaškim elementima. Ipak, službeni spomen institucija i pojedinaca iz Vlade i Sabora, pokrovitelja ovog događaja, bio je popraćen poštovanjem i pljeskom. Uostalom, Vlada i dalje drži ploču s ustaškim pozdravom u Jasenovcu, a i predsjednik Sabora Gordan Jandroković u kratkom je govoru uronio u desnu mitomaniju, ponovivši ocjenu Crkve o ‘stotinama tisuća žrtava jugoslavenskog komunističkog totalitarnog režima’ i namećući Bleiburg kao ‘metaforu svih hrvatskih stradanja’, bez spomena ustaškog režima. U publici je bilo više predstavnika vlasti.

Govor je slušao i povjesničar Vjeran Pavlaković. Primijetio je da se, uz pretjeran broj žrtava, spominje poštivanje ljudskih prava svakog hrvatskog državljanina. ‘Bilo bi pozitivno kad bi se ta poruka primijenila i na, primjerice, srpske žrtve u Domovinskom ratu, no mislim da se ovakve poruke u stvarnosti odnose samo na žrtve jedne strane’, kaže Pavlaković, koji je na Bleiburgu šesti put, u sklopu projekta Hrvatske zaklade za znanost.

‘Tu se odvijaju dvije do tri paralelne komemoracije. S jedne strane imamo službeni program, u kojem je ove godine osjetno dominirao vjerski dio nad govorima političara. S druge pak strane na marginama i pod šatorima okuplja se krajnja desnica. Prodaje se puno više filoustaških, revizionističkih i militantnih materijala nego prošlih godina, od raznih simbola do Vukušićevih i Leljakovih knjiga’, ističe Pavlaković, dodajući kako ovdje svakako ima legitimnih sjećanja i govora. ‘Problem je, međutim, što je riječ o privatnoj manifestaciji na privatnom zemljištu koju organizatori iskorištavaju za promoviranje vlastitih stavova. Država bi, umjesto pokroviteljstva nad ovim događajem, mogla organizirati kontekstualiziranu i primjereniju komemoraciju’, zaključuje on.

Jandroković je održao govor pred manjim dijelom publike; ostali su se već uputili u smjeru zbornog veličanja ustaštva, zajedno s Brunom Esih koja je, sudeći po reakcijama, pored Zlatka Hasanbegovića jedina prava politička zvijezda na ovom skupu. Ipak, najveći ushit posjetitelja izazvao je Velimir Bujanec, voditelj emisije ‘Bujica’ i notorni medijski huškač.

Prije 20-ak godina Hasanbegović i on na ovom su se mjestu družili i slikali s viđenijim fašistima poput Pavelićevog zeta Srećka Pšeničnika ili Zvonimira Šekulina, urednika nacističkog ‘Hrvatskog vjesnika’ iz Vinkovaca. Danas su oni najtraženija roba za objektive posjetitelja, iako više ne nose svastiku oko nadlaktice i ustašku kapu na glavi. Štoviše, televizijski voditelj i najveći politički uzor hrvatskih nacionalista skloni su ponekad i javno se ograditi od fašizma, ali im fašizam, kao metafora cijele bleiburške manifestacije, zbog profesionalnog rada uporno trči u zagrljaj.

‘Oprosti, primijetio sam da stalno fotografiraš. Za koga radiš?’ pitao je Bujanec reportera Novosti u trenutku kada smo ga fotografirali s razgaljenim fanovima.

‘Došao sam prvi put vidjeti atmosferu na Bleiburgu, pa slikam sve što stignem’, reagirali smo nezainteresirano, držeći se uloge običnog posjetitelja.

‘Možeš li onda izbrisati zadnju sliku?’

‘Zašto?’

‘Zato što si me slikao s Pavelićem’, odgovorio je Bujanec, misleći na čuturu s poglavnikovim portretom što ju je jedan od ljudi s kojim se grlio nosio na prsima.

‘To je neki problem?’ pitali smo ga.

‘Meni nije nikakav problem, ali bih mogao imati problema zbog toga’, rekao je Bujanec, sada inzistirajući da izbrišemo fotografiju. Oko potpisanog novinara skupila se grupica Bujančevih poklonika, zborno zahtijevajući da izbrišemo sliku.

‘Pokaži osobnu!’ vikao je jedan od njih, dok smo vadili mobitel i pokazivali da ćemo, ako im je baš toliko stalo, ‘likvidirati’ iz memorije mobitela sliku poglavnika i pobočnika.

No nakon što su nam pokušali oteti mobitel kako bi se sami uvjerili da su Bujanec i Pavelić završili u smeću, potpisani novinar im je poručio da odjebu i lagano odšetao.

Smeće je tako završilo na stranicama Novosti.

Hrvoje Šimičević
Tekst za tjednik Novosti

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: