Čajkovski, kako ostati Bijeli labud

Evo nam jedne od ljupkijih i slađih legendi naše civilizacije. Princ Siegfried dočekao je čas muške inicijacije, rođendan mu je i mora izabrati ženu svoga života, ali ne srcem, nego prinčevskom pameću. Očajan šeće šumom, dumajući što mu je činiti, kadli ugleda jato labudova. Maši se za luk i strijelu, i taman da će odapeti u najljepšega među labudovima, kad mu on išaretom dade znak da i nije labud, nego je žena, u ptičje tijelo zarobljena, čarolijom strašnog čarobnjaka. I tu se oglasi srce nesretnog Siegfrieda, on se smrtno zaljubi, u lijepu labudicu ili u vlastitu čežnju da ju oslobodi – to nikada nećemo saznati. Međutim, stvari se zakompliciraju, čarobnjak se pokaže lukavijim, ali i osobnijim nego što bi to čovjek, makar bio i princ, mogao očekivati, pa mu podmetne svoju kćer, koja je po svemu blizankinja prelijepe bijele labudice, osim što je sva u crnom. Siegfried nije primijetio razliku, ništa čudno, jer princeze se nekad odjenu u bijelo, a nekad u crno, pa je objavio vjenčanje s čarobnjakovom kćeri. I tad shvati svoju strašnu grešku, i to da će ljubav njegova zauvijek zarobljena ostati u tijelu labudovom. Na kraju se on, skupa sa svojom pernatom dragom, ubija u jezeru suza.

Ovu je priču divni i dragi Petar Iljič Čajkovski uzeo za osnovicu baleta Labuđe jezero, koji osim što je njegovo najslavnije djelo i jedno od, općenito, najpoznatijih djela u povijesti scenskih umjetnosti, predstavlja i neku vrstu kompozitorovog životnog manifesta i metaforične autobiografije. Osuđen na vrijeme heteroseksualnih ljubavi, zarobljen u tijelu u homoseksualca, Čajkovski je umro nesretan i duboko neshvaćen, na način koji sugerira samoubojstvo. Navodno se napio vode za koju je znao da je zagađena klicama kolere.

Iako iza baleta Labuđe jezero stoji tužna i duboko privatna priča, kojoj nije potreban psihoanalitičar da bi je publici do kraja objasnio, i koja bi, kao i svaka ljudska nesreća, trebala od sebe odbijati ljude, evo već sto trideset i koju godinu, nakon premijere održane 20. veljače 1877. u Boljšoj teatru, priča o dva labuda i jednome princu funkcionira kao lijepa, laka i bezazlena iluminacija cijele epohe i svih njezinih ideoloških, društvenopolitičkih i svjetonazorskih manifestacija. Premda se Labuđe jezero predstavlja kao kanonska osnovica bijelog baleta, premda je glazba Petra Iljiča Čajkovskog nepodnošljivo slatka i lijepa, ulazi i u najtvrđe uho, ipak je zagonetno što jedna takva priča toliko dugo i ustrajno obrazuje našu civilizaciju, ali još više, našu dnevnost ili sitni inventar naše svakodnevice.

Ideja Darrena Aronofskyja da snimi film Crni labud morala je biti samoubilački odvažna. Još odvažniji bio je njegov način pričanja priče. On se, naime, odvažio da jednu općepoznatu legendu pretvori u film, bez ikakvog straha od općega mjesta, ali i od stereotipa kojih se morao držati da bi uopće mogao ispričati priču. U jednome njujorškom kazalištu slavni redatelj (ili koreograf, to nije u svakom trenutku i do kraja jasno) postavlja Labuđe jezero, i izabire balerinu Ninu – koju u doista životnoj izvedbi predstavlja Natalie Portman – da odigra dva labuda. Načinjena od čiste ljubavi, zarobljena u svojoj koži, koju uporno pokušava zgrebati sa sebe, ona je savršen Bijeli labud, ali Crnoga nije u stanju odigrati. No, u trupi se pojavljuje nova igračica, zagonetna i razvratna Lili (igra je Mila Kunis), koja Nini nastoji oduzeti ulogu. Priča, kako to i treba i kako jedino može, tragično završava, u jednom od veličanstvenijih finala koja smo mogli ispratiti u posljednjih ne znam koliko godina. Ali nije Aronofsky bio naročito originalan u svojoj filmskoj kompoziciji. On je “prepisao” Čajkovskog, a da publika to i ne primijeti. Ili ako primijeti, onda joj ni najmanje ne smeta.

Netko glup i tup – valjda kakav holivudski marketinški mag – Crnog je labuda najavio kao “psihološki triler” A zapravo, riječ je o filmskoj adaptaciji i reinterpretaciji libreta Labuđeg jezera. Ovaj film od početka do kraja, vjerno i dosljedno, priča istu priču kao i balet. Aronofsky je, dakle, odlučio biti filmski Petar Iljič Čajkovski, i to mu je u šokantnoj mjeri uspjelo. Ispričao je divnu priču, uznemirio nas je i potresao, i štošta izrekao o samome sebi. Kao što je Labuđe jezero jedan emocionalni i životni manifest, tako je i Crni labud nečiji životni manifest. Nikakvog trilera tu nije.

Balet je sam po sebi toliko stiliziran u svome jeziku i izričaju da je bajka česta osnovica za libreto. Metafore lako prodiru u jedan krajnje visokometaforiziran jezik, nevažna biva granica između sna i jave, razuma i pomaknuća, životinja i ljudi, svijeta ideja i stvarnoga svijeta… Film je, međutim, sve suprotno od toga. Na filmu je svaki odmak od realnosti potencijalno rizičan, a svako miješanje svjetova lako proizvodi negledljivu zbrku i osjećaj fizičkoga prezasićenja u svakoga osjetljivijeg gledatelja. Darren Aronofsky je na doista genijalan način uspio govor baleta primijeniti na jezik filma i na diskretan način izmiješati san i javu, razum i ludilo, stvarnost i metaforu stvarnosti.

Sjajan je, recimo, taj lik redatelja (ili koreografa) i umjetničkog direktora trupe, kojega igra Vincent Cassel, i koji, naravno, u priči predstavlja princa Siegfrieda. On je pokretač radnje, zbog njega se sve zbiva, ali on je gadan i neotesan, tipičan sadist među redateljima, koji koristi kazalište da bi zlostavljao i ponižavao one koji ga privlače, a još radi dobre predstave. On ima ideju, ali lišen je svake duhovnosti i ljubavi. Zanima ga samo seks i taj osjećaj vlastite besmrtnosti, dok dočekuje generacije mladih balerina, a zatim ih ispraća kao tridesetpetogodišnje starice. Na prvi pogled, takav je Siegfried suprotstavljen onome Čajkovskog. Ali – kako to već biva – prokazani prvi pogled ni ovoga puta nije najtačniji: kao što ni Čajkovski sa Siegfriedom nema ništa, nego je sebe i svoju pamet, svoje srce i svoj život, položio u lik Bijeloga labuda, tako se ni Aronofsky ni najmanje nije identificirao s redateljem. Da jest, ni ovoga filma ne bi bilo.

Crni labud jedno je od onih umjetničkih djela koja nadilaze smisao i trajnost jedne sezone. To je velika priča, iz koje se vidi kako pravi pripovjedači i od općeg mjesta mogu načiniti genijalno djelo. Ili je za genijalnu pripovijest, zapravo, i potrebno da polazište nađe u nečemu što je svima do u dosadu poznato? Kako god, premda se najavljuje među sezonskom robom i premda u hrvatska kina dolazi najavljen uz lakonosivu holivudsku konfekciju, kao stvorenu za zagrebačke tabloide i muviplekse, riječ je o filmu koji treba gledati u kazališnoj toaleti i s najvećim poštovanjem. Uvreda je da će se Aronofskyjev film ove godine uopće i naći u natjecanju za oskare, u konkurenciji, recimo, s Društvenom mrežom, primitivnim slikopisom o jednom neprosvijećenom majmunu, načinjenom za one koji se tom majmunu dive, da bi mu se još više mogli diviti.

San balerine je da jednom u karijeri odigra Bijelog labuda. Iako se Labuđe jezero, u svim baletnim kućama zapadnoga i istočnog svijeta, u svakoj baletnoj generaciji barem jednom postavi, rijetkima se taj san ostvari. Život u umjetnosti je život s neprestanim osjećajem osujećenosti, s ulogama koje nikada niste odigrali, knjigama koje ne možete napisati, filmovima koje nećete snimiti… Ali nema uskraćenosti usporedive s balerinom kojoj nije bilo dano da odigra svoga labuda. Film Darrena Aronofskyja posveta je toj čežnji balerina. Nepodnošljivo lijep, čulan i sladak film. Kao Čajkovski.

Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: