Čemu služi terorizam?

Ovaj put je terorist “djelovao sam”, piše po portalima. Aktivirao je bombu “ručne izrade”, pobio tko zna koliko ljudi i poginuo. “Bilo je i djece.” Sve se dogodilo na koncertu, u Manchesteru, ne znam gdje je to ali tragedija je velika jer je Manchester u Evropi. Da su se mrtva djeca dogodila u sirijama i afganistanima njihovi leševi ne bi ničemu služili. Na evropskim mrtvacima mnogi zarađuju.

Portali, primjerice. Kad u bilo kom evropskom gradu glavom plati pedesetak ljudi, ako su djeca onda još bolje, ljudi skaču na tekst, a vlasnik portala onda između pasusa ubacuje reklame: kako bezbolno odrezati čukljeve, izvući debele vene, krezuba usta ispuniti porculanom…

Političari su oduševljeni. Zbog terorizma Francuska je u opsadnom stanju, a tako će ostati pitaj boga koliko dugo. Ako nekome padne na pamet da pita zašto je u Francuskoj trajno ratno stanje, ako to upita netko ozbiljan, idućeg će se dana u nekoj dvorani ukazati terorist koji će djelovati sam ili u društvu i dignuti u zrak pedeset Francuza i Francuskinja. Pa ti vidi kome danas treba demokracija.

Koliko koristi terorizam donosi trgovcima oružja? Ameri izvoze oružje Arapima da bi se Arapi obranili od Arapa. Njemačka izvozi oružje i ide joj bolje nego je neko vrijeme išlo Hitleru. Ne trebaju joj koncentracijski logori. Milijun izbjeglica koje je najprije proizvela pa uvezla Židovi su 21. vijeka. O tom holokaustu nikad se neće snimati filmovi. Da nije bilo “terorizma”, da Njemačka ne brani “demokraciju” tamo gdje treba, Njemačka ne bi bila ono što ona danas jest. Terorist bez brkova.

Teroristi su sve zemlje Zapada, terorist je i Hrvatska ma koliko mala i beznačajna bila. Iz nje njeni građani bježe glavom bez obzira da ne bi krepali od gladi, u Hrvatskoj nema ničega osim oružja koje “izvozimo”… “Izvozimo”? Tko smo to “mi” u ovoj priči? Ja ništa ne izvozim. Svi teroristički napadi o kojima čitamo najčišći su oblik terorizma Zapada nad Zapadom. Da “naši”, ma tko to bili, na čelu sa Amerikom, ne naoružavaju “pobunjenike” ili kako ih već zovu, ne bi bilo razorenih afganistana, ne bi bilo mrtvih Parižana, Engleza i Nijemaca, ne bi bilo izbjeglica. Da se ljudska rasa, otkako postoji, ne bavi ni sa čim toliko strastveno koliko neodoljivom potrebom za samouništenjem ne bi bilo mrtve djece u onom Manchesteru.

Pa ipak, ima i nešto dobro u gledanju leševa. Svi ti zločini koji su posljednica zločina melem su za naše duše. Nas smrti nevinih diljem Evrope opuštaju. Vidi, vidi. Nisam dobio plaću, nemam šta jesti, a oni, kupili su skupe ulaznice, pjevali i plesali, očevi i majke im imaju posao i kuće i aute i stanove, a sad plaču nad mrtvom djecom. Ah, sve je tako relativno.

Čak sam i ja u nesreći u Manchesteru našla svoj komadić sreće. Jedan riječki sudac već mjesecima iz čiste zlobe, lijenosti, bezobrazluka ili pitaj boga čega, drži sudbinu čitave naše porodice u svojim šakama. On se s nama zajebava, a mi očajnici iza kojih je trinaest godina sudskog ratovanja ne možemo ništa učiniti sa našim životima jer se sucu digao baš na nas. Piši požurnice, pij apaurine, moli i prosi njegove znance da mu kažu kako je plaćen da u pristojnom roku odradi posao… Uzalud. UZALUD! Iznad njega čak ni Boga nema. Palo mi je na pamet da se obučem u teroristicu, dakle diskretno i neupadljivo, uđem u Riječki sud, dođem do vrata njegova ureda, teroristi uvijek ostvare svoj plan, i uhvatim ga za vrat dok ne…

Neću to učiniti jer sam čule za one mrtve u onoj dvorani. Kako mora da je njihovim najdražima život preko noći postao pakao. To se sa paklom u kome moja porodica godinama živi boreći se sa hrvatskim pravosuđem ne može usporediti. Ja sam na neki način sretnica što nikako ne znači da će me sreća daviti na dulju stazu. Ako uskoro u kakvom terorističkom napadu u Londonu ne ubiju princa Charlesa, kraljicu Elizabetu i svu njihovu deriščad, ući ću u Riječi sud i udaviti suca.

Pa neka hrvatski portali objave brejkingnjuz i onda u nastavcima, kako se osloboditi čukljeva bez tisuću zašto.

Vedrana Rudan
Izvor: rudan.info

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: