Dužnosnici ničega

Bacivši vlastitu odgovornost u trnje, Jokić je, zajedno s Obuljen-Koržinek, Jovičić i Pejakovićem, postao još jedan »dužnosnik ničega«, još jedan primjer antikulture poslušnosti i nelagode

Nina Obuljen-Koržinek ne brani  kulturu – ona se prilagođava. Nataša Jovičić nije se borila za istinu o Jasenovcu – ona se konformirala. Njezin nasljednik ne bori se protiv ploče s ustaškim pozdravom – on sliježe ramenima. Boris Jokić nije se borio za obrazovnu reformu – on je moralizirao.

Postoji u Hrvatskoj snažno ukorijenjeno uvjerenje da će netko drugi, ako bude sreće, obaviti naš posao – ta neka fluidna, neuhvatljiva antikultura poslušnosti i nelagode, koja ljude tjera da naloge moći pretpostave vlastitoj profesionalnoj vjerodostojnosti. Taj duh strašljivosti razara stručnost i profesionalnu čestitost, kompromitira samu ideju odgovornosti, i utire put svima koji misle da su politika i moć jedino oko čega se vrijedi truditi.

»Povjerenstvo za neprofitne medije nije ni predviđeno Zakonom o kulturnim vijećima, i to bi trebalo spadati u medijsku politiku«, izjavila je u utorak ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek, objašnjavajući zašto nije obnovila to povjerenstvo, nakon što ga je ukinuo njezin prethodnik Zlatko Hasanbegović.

Tu bi izjavu trebalo zapamtiti za neku buduću antologiju ovdašnjega birokratizma: ministrica kulture, dakako, željela bi da je smatramo civilizacijskim antipodom Karamarkovu izvršitelju Hasanbegoviću, ali eto, zakon je navodno tjera da prilježno nastavi njegovu likvidaciju neprofitnih medija.

To je ta antikultura poslušnosti: osobno, Nina Obuljen-Koržinek nema ništa protiv neprofitnih medija, štoviše, podržavala je građanske inicijative služeći Sanaderovu ministru kulture; danas, kada joj je sadašnji šef promijenio ploču, i ona drugu pjesmu pjeva – za same medije, za samu stvar, za kulturu, ako baš hoćete – koga briga. Nina Obuljen-Koržinek, dužnosnica ničega.

Nataša Jovičić petnaestak je godina vodila Spomen-područje Jasenovac. Sve je bilo dobro dok su vlade podupirale kolektivno sjećanje na ustaška masovna pogubljenja desetaka tisuća Srba, Židova, Roma i antifašista: Jovičić je okupila stručnjake, načinila vjerodostojan popis žrtava ustaškoga logora smrti, izradila stalni postav muzeja...

No kada je proustaški revizionistički val zaprijetio antifašističkoj politici posttuđmanovskih vlada, Jovičić nije smogla hrabrosti da mu se suprotstavi: prvo je utekla u hladovinu savjetničkog mjesta revizionističkoj predsjednici države, a kada je tristo metara od ulaza u nekadašnji ustaški logor osvanula ploča s ustaškim pozdravom, izjavila je kako to sa Spomen-područjem Jasenovac nema baš nikakve veze, i – pronašla drugi posao.

Proustaške prijetnje paralizirale su profesionalnu čestitost Nataše Jovičić: ostat će upamćena kao tužni primjer strašljivog bijega od vlastite profesije.

Dok je Jovičić o valu neoustaštva gromoglasno šutjela, moglo se čuti kako njezin najbliži suradnik u jasenovačkom muzeju, Ivo Pejaković, teško suspreže ljutnju zbog neodlučnosti svoje šefice. Kada su, na službenoj komemoraciji 2016. , predstavnici revizionističkog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac nakanili položiti vijenac za »žrtve od 1941. do 1951.«, Pejaković im je pokušao zabraniti, ali im je dopustila – Nataša Jovičić osobno.

Danas, Pejaković je na njezinu mjestu, ali šuti isto kao ona. Uoči ovogodišnje obljetnice proboja, potpisanom je novinaru kazao kako će »morati reagirati ne riješi li se do komemoracije problem ploče«. »Problem ploče« nije riješen, Židovi, Srbi i antifašisti i ove su godine bojkotirali službenu komemoraciju, Pejaković reagirao nije, i sve je divno i krasno.

To je ta paradoksalna antikultura poslušnosti: osobno, Nataša Jovičić i Ivo Pejaković posljednji su ljudi na ovome svijetu koji bi podržavali ustaštvo  – ali opet, premda rade na mjestu koje i postoji zato da podsjeća na opasnosti nacizma i njemu srodnih ideologija, oni oboje šute i karikiraju vlastitu profesiju, pretvarajući se u »dužnosnike ničega«.

Otprilike u ovo vrijeme prošle godine, na Trgu bana Jelačića u Zagrebu okupilo se pedesetak tisuća ljudi, zahtijevajući nastavak reforme obrazovanja na čelu s Borisom Jokićem. Bio je to jedan od najvećih građanskih prosvjeda u povijesti samostalne Hrvatske.

Danas, na Jokićevo mjesto posađena je državna činovnica Jelena Buljan Culej, zagovornica najkonzervativnijega koncepta obrazovanja. Stvar je sada jasna – ultrakonzervativci su pobijedili, djeca će nam odrastati u ozračju katoličkog fundamentalizma. A što je, da to spriječi, učinio Boris Jokić, kojega je prosvjed na trgu učinio simbolom prosvijećene, suvremene i budućnosti okrenute zemlje? Moralizirao po novinama.

Umjesto da shvati svu dubinu i ozbiljnost sukoba oko obrazovne reforme, te da prihvati odgovornost za vlastiti odabir, Jokiću je ponestalo sape – dobronamjeran, ali očito plašljiv, odbio je mnoge ponude za politički angažman, i zadovoljio se moralizatorskim »pozivima na razum«, zbog, dakako, »budućnosti naše djece«.

Otpočetka je bilo jasno da je riječ o strategiji gubitnika – pa nije HDZ Jokića izgurao zato što ne razumije smisao i važnost obrazovne reforme, nego upravo obrnuto: zato što ga itekako dobro razumije, i zato što kristalno jasno zna što hoće.

I zato je Jokić bio dužan prihvatiti nužnost otvorene političke borbe; zato je bio dužan ući u politiku – da pokuša spriječiti, na jedini mogući način, dalekosežno, generacijsko nacionalreligijsko glajhšaltovanje ove zemlje. 

Ovako, bacivši vlastitu odgovornost u trnje, Jokić je, zajedno s Obuljen-Koržinek, Jovičić i Pejakovićem, postao još jedan »dužnosnik ničega«, još jedan primjer antikulture poslušnosti i nelagode, zbog koje zgoljna politička moć uvijek iznova pobjeđuje stručnost, vjerodostojnost i profesionalizam.

Boris Pavelić, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: