Forsiranje trijumfa

Iako lokalni izbori partijama nude najširu lepezu mogućnosti za proglašavanje pobjede, činjenice i brojevi kažu sljedeće: HDZ je prošao očekivano dobro, SDP nije dramatično podbacio, Most je jasno pokazao znakove stagnacije, dok je HNS-ov slabiji rezultat donekle kamufliran koalicijskim savezima

Lokalni izbori: to je onaj događaj u političkom životu koji partijama nudi najširu lepezu mogućnosti za kreativnost u pogledu proglašavanja pobjede ili zaobilaženja priznavanja poraza. Ali kad kreativnost splasne i kad se floskule izližu, ostanu činjenice i brojevi, a oni kažu da je u prvom krugu lokalnih izbora HDZ prošao očekivano dobro, SDP je očekivano no ne i dramatično podbacio, Most potvrdio političku relevantnost i pritom prilično jasno pokazao znakove stagnacije i limitiranosti u osvajanju birača, naročito ondje gdje djeluju već godinu-dvije dana, HNS-ov slabiji rezultat u odnosu na prethodne lokalne izbore donekle je kamufliran najrazličitijim koalicijskim savezima, a HSS je više-manje stabilizirao svoje neveliko biračko tijelo. Živi zid je u silaznoj putanji, HDSSB na pragu nestanka: to je posljedica političke neartikuliranosti i jednih i drugih, te unutrašnjih raskola koji ih potresaju već mjesecima. Zagreb je naš te duet Esih-Hasanbegović imaju razloga da vjeruju u svoju relativno svijetlu političku perspektivu. Što se tiče Milana BandićaŽeljka Keruma i Ivana Čehoka, njihov dolazak na prag novih gradonačelničkih mandata jasna je manifestacija političke zapuštenosti jednog društva, zapuštenosti koju spomenuta trojica nisu mogla sama kreirati: oni tek vješto koriste situaciju do koje su doveli dugogodišnji združeni napori glavnih političkih opcija, medija, pravosuđa, intelektualne elite, Crkve…

HDZ

Andrej Plenković dobro je prošao na prvom izbornom testu nakon pobjede na parlamentarnim izborima i nakon formiranja Vlade: mnogo bolje nego što bi se imao pravo nadati čovjek koji je u više od šest mjeseci vladanja uspio proizvesti tek praznu najavu državnog otkupa INA-e, tempiranu ekonomsko-političku bombu poznatu pod nadimkom lex Agrokor, kukavičku eskivažu znanu kao Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima od Drugog svjetskog rata do proglašenja neovisnosti te neobjašnjivu krizu vlasti koja traje već tjednima i čiji je rasplet trenutačno nemoguće precizno predvidjeti.

Premda za konačnu ocjenu valja sačekati drugi izborni krug 4. lipnja, naročito kad je riječ o Splitu, Metkoviću, Kninu, Dubrovniku i još dvjema-tri županijama, jasno je da su HDZ i osobno Plenković jedini pravi udarac dobili u Zagrebu. Kandidat za gradonačelnika Drago Prgomet osvojio je mizernih ni šest posto glasova, dvostruko manje od odmetnute Brune Esih, dok je s HDZ-ove liste u Gradsku skupštinu ušlo sedam zastupnika, a s liste Brune Esih – pet. Teško, međutim, da će zagrebački debakl poslužiti kao povod za ozbiljniju unutarstranačku bunu protiv Plenkovića. Ozbiljniju bunu teško je očekivati čak i u slučaju da ne uspije Plenkovićevo rekonfiguriranje parlamentarne većine, što bi značilo da se ide na prijevremene izbore: Plenkoviću nevolje slijede tek ako ne uspije formirati Vladu nakon tih eventualnih izbora.

Još uvijek dakle nije poznato je li solidan rezultat u prvom krugu lokalnih izbora približio šefa HDZ-a opciji izvanrednih izbora ili je osiguravanje kakve-takve većine u parlamentu, što bi moglo biti mučno i neizvjesno, i dalje prioritetni cilj: to, vrlo vjerojatno, još uvijek nije poznato ni samom Plenkoviću. Sigurno mu se, međutim, razbistrilo da je, ako su izbori već neizbježni, nepovratno propustio priliku da ih raspiše za 4. lipnja, paralelno s drugim krugom lokalnih izbora. Čini se da će svaki drugi datum do kraja ove godine HDZ-u donijeti slabiji rezultat nego što ga je mogao polučiti 4. lipnja, a to je možda argument u prilog procjeni da će predsjednik HDZ-a i Vlade učiniti sve da izbjegne parlamentarne izbore na jesen. Ili, tko zna, da će se ti izbori zbiti i prije nego što se itko nada, primjerice u srpnju.

SDP

Kakvo rasulo vlada u SDP-u, izborni rezultati mogu se komotno smatrati darom s neba i povodom za Bernardićevo udaranje petama u vlastitu guzicu. Trenutačno postoje najmanje tri definirane interesne frakcije. Prva je ona Bernardićeva, a u njoj su ključni Rajko Ostojić i Zvane Brumnić: njihova je primarna ambicija da učvrste krhki autoritet sadašnje stranačke vlasti i da se riješe onih što se ne mogu pomiriti s time da je Davor Bernardić šef partije i da njih neće biti u kadrovskim izbornim kombinacijama. Drugu dakle čine ljudi poput Milanke Opačić i Miranda Mrsića koji strahuju da će im stranački šef zapečatiti političku karijeru: tek ćemo vidjeti koliko su daleko spremni otići u bici za privatne interese.

Treću frakciju čine najaktivniji saborski zastupnici poput Peđe GrbinaBojana GlavaševićaGordana MarasaBorisa LalovcaArsena Bauka... Oni su rezervirani prema Bernardićevim sposobnostima i dometima, ali svjesni su da puka destrukcija i nepripremljeno zazivanje smjene predsjednika stranke ne donose nikakvu korist ni njima ni SDP-u. Oni će biti konstruktivni i čekati svoju priliku.

Bernardić ne može jurišati na Plenkovića i HDZ dok ima ovakvu unutrašnju situaciju, odnosno dok ne zna hoće li ga slijediti svi SDP-ovi saborski zastupnici i dok se mora baviti svakodnevnim gašenjem požara koje mu podmeću iznutra. To bi Plenkoviću mogao biti još jedan argument u prilog organiziranju brzih izbora, premda mu ove okolnosti u SDP-u otvaraju mogućnosti i za osiguravanje podrške nove parlamentarne većine u idućih desetak dana. Bernardić neće bježati od izvanrednih izbora, jer je to jedini način da skroji svoje liste i riješi se onih koji mu smetaju. Ako ne uspije formirati Vladu nakon tih eventualnih brzih izbora, to još uvijek ne znači da će automatski pasti s partijskog trona, premda će mu u tom slučaju trebati puno truda i vještine da se spasi.

Most

Sljedba Bože Petrova i Nikole Grmoje ostala je bez skupštinske većine u Metkoviću, a lako bi mogla ostati i bez gradonačelničkog položaja u mjestu iz kojeg je potekla njihova politička priča. Mimo tog šamara, Most je postao relevantna opcija u nekoliko županijskih skupština, gdje ih dosad nije bilo, kao i u nekim većim gradovima, poput Splita, Osijeka i Zadra, gdje ih također dosad nije bilo. Na nižim razinama lokalne samouprave, međutim, Most postoji samo incidentno i to je razlog njihove primjetne stagnacije kad je riječ o pridobivanju novih birača.

Božo Petrov i Most sad se nalaze na novom političkom početku u kojem će im najvažniji i najteži zadatak biti zadržavanje postojeće biračke podrške: u tom pogledu, Mostu najviše odgovaraju vrlo skori parlamentarni izbori, jer će sa svakim novim danom sve više splašnjavati snaga i uvjerljivost njihove galame na Plenkovića i HDZ zbog Agrokora i Todorića. Odgađanje izbora, osim toga, dovest će Petrova u situaciju da mora prije izbora donijeti stratešku političku odluku: hoće li se orijentirati prema SDP-u i njegovim partnerima ili pak prema Hasanbegoviću, Esih i konzervativno-protumanjinskom društvu s krajnje desnice? Njemu bi odluku o tome, naravno, lakše bilo donijeti poslije izbora, kad vidi može li sa SDP-om formirati većinu.

HNS

Ivana Vrdoljaka ništa, pa ni hladni brojevi, ne može odvratiti od potrebe da neumjereno napuhuje svoju važnost i da vidi uspjeh i genijalnost u svakom svom potezu i rezultatu. Suprotno Vrdoljakovim zaključcima, HNS-ov izborni rezultat osjetno je slabiji nego prije četiri godine, a u drugom krugu mogao bi se i dodatno srozati, ako njihovi kandidati ne ostvare pobjede u Dubrovniku, Zagrebu i Varaždinskoj županiji. Za HNS bi bilo ljekovito da konačno počne realno doživljavati svoju poziciju i snagu na političkoj sceni: samostalni izlazak na parlamentarne izbore najbolji je način za spuštanje na zemlju, ali čini se da je to posljednja Vrdoljakova opcija, unatoč stalnom busanju u prsa i izražavanju spremnosti za samostalni izborni nastup. Nije Vrdoljak toliki hazarder.

HSS

Predsjednik HSS-a Krešo Beljak u prvom krugu izbora obranio je poziciju gradonačelnika Samobora, Stjepan Kožić zadržao je funkciju zagrebačkog župana, a stranka je sačuvala relevantnost u mnogim sredinama centralne i sjeverne Hrvatske. Čini se da je Beljak u dobroj mjeri stabilizirao unutarstranačke prilike i čini se politički pametnim što se barem do idućih parlamentarnih izbora, kad god oni bili, odlučio čvršće vezati uz SDP: dogovorio je šest sigurnih parlamentarnih mandata, bez straha da će HSS u tom savezu izgubiti identitet ili da će ga SDP naprosto progutati. S druge strane, jedini dosadašnji mudar potez Davora Bernardića jest jače i dugoročnije koalicijsko vezivanje HSS-a: em zato što se time HDZ-u ipak smanjuje manevarski prostor, em zato što je Beljak, unatoč svim svojim i HSS-ovim limitima, na dobrom putu da napravi stabilnu, suvislu i moderniju stranku.

Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović

Bruna Esih, koja je u Sabor ušla s liste HDZ-a i koja iza sebe nikad nije imala nikakvu organizaciju i mrežu, obznanila je prije dva-tri mjeseca kandidaturu za zagrebačku gradonačelnicu, a prije tri tjedna njezinoj listi priključila su se jedina dva politički zvučna imena: Zlatko Hasanbegović i Željko Glasnović. Tako sklepana lista dobila je pet mandata u Gradskoj skupštini, što je desetak posto glasova i što nije zanemarivo. Razdraganog Hasanbegovića taj je uspjeh naveo da odmah najavi osnivanje stranke na nacionalnoj razini, što je logičan korak: ako se na platformi nacionalne isključivosti i borbenog antititoizma moglo na brzinu dobiti desetak posto glasova u Zagrebu, nije nerealno – uz izdašne financijere i dobre organizatore – očekivati i najmanje desetak parlamentarnih mandata u cijeloj državi.

U Zagrebu se dakle, uz svesrdnu pomoć Andreja Plenkovića, začela politička opcija desnija od HDZ-a koja bi mogla igrati prilično zapaženu ulogu i na nacionalnoj razini. Mogla bi, kažemo, ali ne znači da će tako i biti, jer to ne ovisi samo o trudu i sposobnostima Hasanbegovića i Esih, nego i o tome koje će poteze u idućim tjednima povlačiti Plenković i kako će HDZ ubuduće biti pozicioniran u političkom životu.

Zagreb je naš

Ljevičarska lista Zagreb je naš, predvođena Tomislavom Tomaševićem, osvojila je četiri skupštinska mandata i to je ogroman uspjeh skupine ekoloških i ljudskopravaških aktivista te kulturnjaka, pojačanih Radničkom frontom, Orahom i Novom ljevicom: to je pritom više uspjeh u pogledu mogućnosti relevantnog političkog postojanja lijevo od SDP-a, to je napokon opipljiv dokaz da, barem u Zagrebu, ima mjesta za suvremenu i artikuliranu ljevicu, koja usto nije ni salonska ni odsječena od stvarnosti. Kampanja koju je vodio Zagreb je naš – i u koju su uložena komična sredstva – pokazuje da se radi o ljudima kojima aktivističko iskustvo i znanje o korištenju društvenih mreža jako koristi u animiranju birača, a upravo je to – aktivizam i znanje o vođenju političke bitke – svih proteklih godina kronično nedostajalo SDP-u, kao što mu je dugoročno štetilo nepostojanje iole ozbiljnije konkurencije u lijevoj političkoj sferi. Čini se da se to sad nepovratno mijenja.

Bandić, Kerum, Čehok

Sva trojica imaju realne šanse da ponovno postanu gradonačelnici: protiv dvojice od njih – Bandića i Čehoka – vode se istražni ili sudski procesi u kojima ih se sumnjiči ili optužuje za nanošenje milijunskih šteta gradovima kojima su bili ili jesu na čelu, dok je treći, Kerum, nakon četverogodišnjeg gradonačelničkog mandata i političkog kraha, doživio i spektakularnu poslovnu propast, ostavivši za sobom nepregledne dugove i zadržavši tajkunski životni stil. Svaki od njih svoja je priča, pa utoliko nije moguće generalizirati kad je riječ o motivima i političko-životnim pogledima Splićana koji su zaokružili Keruma, Zagrepčana koji su glasali za Bandića i Varaždinaca koji žele povratak Čehoka. Jedino što u velikoj mjeri povezuje sve te ljude jest politička zapuštenost, to jest nesposobnost da jasno razlikuju društveno poželjno i društveno nepoželjno ponašanje. Ako ništa, u nedjelju, 4. lipnja, precizno ćemo saznati do koje su se mjere izokrenule vrijednosti.

Ivica Đikić, kolumna za portal Novosti

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: