Mesnica Hrvatska: Pošto kilo?

Stoje na granici hladnjače, pardon autobusi, ni makac dok se ne isplati obećanih 500 kuna po glavi, plus plaćeni putni troškovi

Mesnica se zove Hrvatska, a prodaje se ljudetina. Ako se pod tu specifikaciju mogu zajednički svrstati srbetina i hrvatovina.

Stoje na granici hladnjače, pardon autobusi, ni makac dok se ne isplati obećanih 500 kuna po glavi, plus plaćeni putni troškovi. Ne ustručavaju se putnici stati imenom i prezimenom pred kamere, ne boje se čak predstaviti kao Srbi, što baš i nije najbolja preporuka u Lijepoj Našoj, pa ne bave se pljačkom i kriminalom već, po svemu sudeći, uhodanim poslom. I nije im to prvi put, ne prodaju svoje tijelo, nisu dio najstarijeg zanata na svijetu, već nešto njima potpuno nevrijedno i suvišno, biračko pravo u RH.

Bolje rečeno, taj svoj glas na slobodnom tržištu trampe za određenu svotu novca, a tih 500 kuna, odnosno vezanom trgovinom tisuću za četiri glasa, za njih je vrlo isplativa trgovina, i ne ustručavaju se to priznati.

Znaju se za svoja prava izboriti, pa mudro ne žele napustiti teritorij za koji su sklopili posao dok im obećano ne bude isplaćeno, jer svoj »deal« nisu mogli ovjeriti poput Bože Petrova kod javnog bilježnika. Razvije li se i ubuduće ova djelatnost i dobije li na masovnosti, ne bi bilo zgorega razmisliti i o osnivanju Sindikata trgovaca biračkim glasovima.

Taman kad čovjek pomisli kako na sve valja odmahnuti rukom i sebi u bradu procijediti tek »srpska posla«, a ono na tržištu ljudetinom na sav glas zvone zvona da su slobodna četiri ministarstva, a traži se još sedam državnih tajnika.

Ako osoba prosječno teži osamdesetak kilograma, to je ukupno tona svježeg mesa za koju će izvjesno biti plaćena izuzetno dobra cijena! Jer tih tisuću kilograma nedostaje da bi se, kako se to HDZ-ovim rječnikom kaže, konfigurirala vlast, to jest transplatiralo ponešto mesa, kostiju i žila e da bi monstrum dr. Frankensteina i mr. Plenkovića mogao dalje bauljati.

Bit će tu barem petsto kuna, ako ne i više, po kili a ne glavi, jer specijalitet vlasti puno više stoji. Nisu srpski »rezervni dijelovi« iz hladnjača, odnosno zaustavljenih autobusa na granici niti trepnuli na tender javne nabave koji je objavio HDZ-ov veteran Josip Đakić.

Ne zato što ih u ovom slučaju novac ne zanima, već zato što im je jasno da ne udovoljavaju uvjetima natječaja koji doduše nisu napisani ni sitnim slovima, ali se podrazumijevaju. Ponuda, naime, vrijedi samo za Hrvate, i to samo za one koji su članovi Hrvatske seljačke stranke i saborski zastupnici koji bi Plenkoviću mogli nadomjestiti amputacije Mosta, Hasanbegovića, Esih i Glasnovića.

Hoće li Beljak pristati da ga ponudom koja se ne odbija samelju u HDZ-ov faširanac ili će se na sve samo izbeljiti, ostaje da se vidi.

Bez obzira na sve, mesnica »Hrvatska« nastavlja s radom i samo čeka sljedećeg klijenta koji će već s vrata podviknuti: »Pošto kilo?«.

Branko Mijić, kolumna za Novi list 

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: