Mrtvi Prijedorčani će progoniti žive Banjalučane

30. 4. 2017
Danas se navršava 25 godina od pogroma Bošnjaka i Hrvata na području prijedorske opštine. Na današnji dan, počelo je jedno od najvećih etničkih čišćenja nakon Drugog svjetskog rata. Na današnji dan, naredbom lokalnih srpskih vlasti da se postave bijeli čaršafi počeo je jedan monstruozan period u kojem je do 1995. godine ubijeno skoro 3.500 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti među njima 102 djece i u kojem je prognano 60.000 Bošnjaka i Hrvata.
I šta o ovome znaju stanovnici entiteta Republika Srpska? Sve i ništa! Šta rade, na primjer tzv. kulturni radnici, e da bi dočarali i predstavili svom narodu užase koje je neko u njihovo ime počinio? Ništa!
Ovih dana, baš ovih dana, bruje entitetska glasila u RS-u, kako je Oliver Frlljić izazvao pravu sablazan svojom predstavom u Splitu. "Frljić: HDZ sprovodi dubinsku fašizaciju društva", ori se sa svih megafona entitetskih medija. I tačno! I treba tako! Treba ukazati na fašizaciju društva. No, gdje su ljudi, reditelji, scenaristi, koji bi svojim djelom ukazali na fašizaciju srpskog društva, koji bi pokrenuli katarzu, oprost i koji bi započeli denacifikaciju istog tog srpskog društva? I kako je na koncu konaca moguće da četvrt vijeka poslije ne postoji ni "O" od Olivera Frljića u manjem BiH entitetu?
Ali, pokušajmo svi zajedno u misaonom konstruktu proizvesti takav umjetnički zadatak koji je neko realizovao u Republici Srpskoj. Neka nam povod bude trunka ljudskosti i obilježavanje četvrt vijeka od početka nepatvorenog zla

Hava Tatarević, majka

Majka Hava Tatarević iz Zecova kod Prijedora, dobila je i definitivnu potvrdu o smrti svoje djece. Prije 25 godina mučki je ubijeno njenih 6 sinova i muž. Nana Hava je izgubila Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada, Nishada i muža Muharema. Surova i bolesna faktografija.
Hoće li kao intro monodrame ići ovaj monolog?
Tomašica je prvi put urliknula u novembru 2013. godine i pokazala svijetu kako je riječ o najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata u Evropi. Tu u našoj blizini ubijeno je preko 800 stotina ljudi, žena, djece, staraca samo zato što su bili Bošnjaci. Ubili su ih pripadnici srpske vojske. Komšije, poznanici i nekoć kolege uperili puške, isukali noževe i prihvatili se krvavog pira. Dokidanja svega što se drugim imenom zove, drugom Bogu moli. Svega ljudskog.”
Hoće li se svjedok, onaj koji je za kabanicu u kišnom danu otkrio masovnu grobnicu, pojaviti u ovoj monodrami?
Hoće li kao masovno probuđena savjest kroz usta glumca neko pričati o ćutnji? U našoj fiktivnoj predstavi suočavanja sa užasom, tu u Banjaluci, četvrt vijeka od masakra, lik u kabanici kaže kako su na prvi krik o zlu koje su pripadnici njegovog naroda učinili drugom, Republika Srpska, njene institucije, većina medija i intelektualaca ostali sramotno gluvonijemi. Gotovo poput saučesnika u masovnoj zavjeri ćutanja doveli su do potpune banalizacije i ništenja jednog stravičnog zlodjela.

Kabanica žuta nad glavama našim

Publika se meškolji i ćuti. Baršunaste stolice upijaju tonove kiše iz zvučnika i riječi žutog u kabanici.
Kabanica žuta prilazi bliže publici i u sopstvenom buncanju nekako nadolazi do “Jame” Ivana Gorana Kovačića. “Jama” se pretvara u Skenderovu “Stojanku majku Knešpoljku”.
Glas ispod kabanice mrmolji, a onda zaurliče:
“Šestoro djece! Ej, pameti, ej živote, kosmose, Bože! Znaš li za takvu bol u našem dobu? Možeš li se svevišnji kako obratiti nani Havi? Čime i šta joj reći? Nebo i zemlja da se prevrnu od užasa za koji su riječi tek blijedi i licemjerni zapisničari.
A, šta radi, kako se izvinjava, za čim žali i tuguje i zbog čega se kaje Republika Srpska, u čije ime je sa lica zemlje nestalo šestoro Havinih sinova u jednom danu?”
Eho odjekuje Narodnim pozorištem Republike Srpske u Banjaluci.. Pliš plavih stolica nema više snage da upija zvuke što izbijaju ispod kabanice žute. Zvuci obavijaju gospodu i dame u toaletama. Dlanovi se znoje i pluća nadimaju. Nije to više ispuštanje vazduha. To je jedan zborni produženi uzdah.
Tek, ih prene glas glumca, koji to odavno nije. On je poodavno svjedok zločina:
“Tek pokoji glas ljudski među hukom čovjekolike svjetine ukaže na užas koji počiniše sunarodnjaci njegovi. Ostali muče. Mučki.”
Poneki gledalac počinje obrađivati sve te silne riječi i pita se kako nazvati one koji prećutkuju zločine počinjene tu, na par koraka od ove pararealnosti? Koje ime dati novinarima koji namjesto Tomašice, nane Have, njeno šestoro mrtve djece, muža i stotina drugih sudbina koje nas čekaju ispod taloga crnice naklapaju o trivijama koje, nisu dostojne pomena? Neljudi je pogrešno! Saučesnici je tačno! Znati za ovo zlo, a prećutkivati ga je najčistije odobravanje nepatvorenog užasa, urliče unutrašnji glas u sve više posjetilaca.
Ali, kabanica se ne zaustavlja:
“I ne, nije to dovoljno. Ima i većih neljudi od neljudi. Većih zlotvora od saučesnika. Spodobe humanoidne su kao blavori ispod svog nacionalističkog kupus-kamena izmilili i umjesto bar ćutnje počeli su prčkati po kostima pravim pokušavajući dokazati kako to, eto nije to toliko strašno. Ti blavori, ti gušteri i daždevnjaci zla, te sluge ljigavštine opet se ne žele pomiriti barem sa realnošću. Saučešće ne mogu izjaviti kroz zatrovana usta.”
-Nisu mi bila važna Hava i djeca mrtva. Nisam znao! Zatvarao sam oči pred seljakanjem kostiju sa lokacije na lokaciju. Zatvarao sam oči pred bijelim čaršafima i trakama na živim ljudima. Glesao sam i ćutnjom odobrio egzekuciju, koja je uslijedila.
To katarza počinje progovarati iz sjedišta. Publika više nije sigurna šta je unutrašnji glas, a šta naracija glumčeva.
Glas ispod kabanice postaje tiši i završava svoj monolog:
“Izgubi li neko od silnih srpskih vikend patrijota mače, kuče, ribicu akvarijumsku? Izgubi li onaj što se insanom pokušava zvati kišobran? Izgubi i ne bi mu svejedno. Ali, eto pustog čuda pa nad sudbinom majke koja je izgubila šest sinova ni da se zastidi. Zato je hajvan jer hajvan za razliu od insana stida nema.”

Predstava koja se neće odigrati

Ovo je predstava koja se, kako sada stvari stoje, NIKADA neće odigrati. Ona je razmjera naše ljudskosti. Čeoni kamen i crta do koje moramo doći. Kao ljudi. Kao civilizovan narod. Kao, trivijalno, sav normalan svijet.
A, namjesto toga mi već 25 godina živimo u okruženju gdje se niko ne kaje. Naprotiv! Namjesto denacifikacije koja je trebala biti provedena odmah u drugoj polovini devedesetih, samo je nastavljen rat, verbalnim metodama. Zločinci su prometnuti u idole, koljači u heroje, mafijaši i egzekutori u toteme, a ogromna većina naroda u idolopokloničku rulju koja im se svima zajedno klanja.
Čovjek reče, a ja prenesoh kako u jednoj crkvi u Bendorfu u Njemačkoj na ulaznim vratima stoji bazaltna tabla na kojoj je urezano: „I mi smo odgovorni za ubijene u Drugom svjetskom ratu. Traži se oprost“. Dakako ovo je obraćanje, ono ljudsko, njemačkog naroda jevrejskom.
A, kod nas ni predstave nema Obične pozorišne predstave! Jednog komada, kojim bi parem pokušali krenuti putem ljudskosti. A, velim, povoda na svakom koraku. I bukvalno, ako hoćete. I baš danas. I svaki dan! Ćute isti ti mediji, danas 30. aprila. Pričaju o prvomajskim janjcima i praznicima naroda koji ionako ne radi.

Dan kada je sve počelo

Jer u Krajini je do sada otkrivena 131 masovna grobnica, od toga samo u Prijedoru i okolini 61. Na području Prijedora bilo je 59 logora i drugih objekata u kojima su bili zatočeni ljudi. Na području ove opštine ubijeno oko 3.500 osoba mahom bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Malo li je!?
A, sve je počelo na današnji dan prije četvrt vijeka zloslutnim radio-glasom novinarke Jadranke Vejo-Rečević: "Građani i građanke prijedorske opštine, ostanite mirni u svojim domovima. Noćas je SDS preuzela vlast u našoj opštini i ona garantuje ostalim narodima koji žive na ovim prostorima punu ravnopravnost i suživot..."
Preživjeli Prijedorčani se i danas sa užasom i jezom sjećaju tog jutra, tog glasa, tog poziva da ostanu mirni i tog početka zla.
Hoće li, bar izmaštani lik u žutoj kabanici reći:
“Ja klečim pred svima i opet molim oprost. Od onih što mi halališe i od onih što neće. Klečim jer se nad ovim treba klečati, a nad stokom u ljudskom obliku koja ne pristaje biti čovjek, koja se ne klanja sjenama mrtve djece, ne osjeća empatiju, kajanje i ne traži oprosta hodam kao pored duhova. Jer oni su odavno mrtvi, samo im to niko nije rekao.”
Njega, evo četvrt vijeka kao duha i ima i nema. Žuta kabanica naše savjesti pohodi svakog normalnog čovjeka u Krajini u Bosni i Hercegovini, ali, eto hroničan višak kukavičluka i nedostatak ljudskosti nikako da ga oživi. A, do tada će mrtvi Prijedorčani proganjati žive Banjalučane.

Dragan Bursać
Tekst za portal Al Jazeera Balkans

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: