Nema dosta sezonskih radnika? Platite ih!

U ovom cirkusu u kojem živimo ponekad ima i dobrih vijesti – možda najveselija ovog mjeseca je kuknjava kako eto dubrovački (ali i drugi) poslodavci ne mogu naći sezonce. Nešto za što čovjek, makar imao svojih problema, ne može nego se nasmijati i reći: "Da, napokon!"

To se, gospodo poslodavci, gazde, direktori ili kako već volite sebe zvati, naziva tržištem rada. Naime, nije tržište rada ono kada se javi 1000 jadnika spremnih raditi za crkavicu, a vi ih smjestite u sobu po šestoro i dajete im tanjur tjestenine dnevno, tržište rada je kada vi i radnik (dobro zapamtite ovu riječ!) pregovarate o poslu, plaći i ostalome što u posao ide, recimo smještaju, ako se radi o sezonskom poslu na moru. Dakle, vi date uvjete, radnik da uvjete i ako se nađete – potpišete ugovor, ako se ne nađete – vaš problem, radnik očigledno ima nešto bolje u vidu.

Unatoč mišljenju neke gospode i gospara poslodavaca, radnik nema obvezu raditi za upravo vas – radnika treba privući i učiniti zadovoljnim, kako bi odlučio raditi upravo u vašem kafiću ili restoranu, a ne miješati cement na baušteli u Njemačkoj, ili već kada nauči jezik, raditi konobarski posao u Munchenu. 

Prosječni hrvatski sezonski poslodavče, onaj Hans, šef građevinske firme ili restorana u Munchenu jako dobro pazi na svog radnika, i ako mu taj radnik donosi dobre novce, onda ga pazi i mazi – daje mu dobru plaću i na vrijeme, daje mu bonuse, božićnicu, pa čak i (nećete vjerovati) u većim firmama radnik može dobiti i udjel u firmi u kojoj radi, pa s godinama i on postaje mali gazda, jeda od suvlasnika. Socijalizam? Ne gospodo, pravi njemački ili još grublji američki kapitalizam.

Ponuda i potražnja

Kako Hrvati odlaze, od Austrije do Irske, kmečanje kako nema sezonaca je sve veće. I dok su uvijek profesionalni Istrijani došli u slavonske gradove početkom godine, ponudili smještaj po dvoje u sobi, tri obroka i primjerenu plaću, pa čak i dio božićnice, ovisno o duljini sezonskog rada, ovi južnije, posebno u Dubrovniku, eto kukaju kako im trebaju desetine i stotine konobara, koji, prostaci jedni ne dolaze. A ovi nude, zamislite, 5-6.000 kuna!

Složiti ćemo se da konobarska plaća od 5000 kuna nije nikako loša, pa ni sezonska – toliko ima učitelj u školi, a konobar naravno živi i od manče, skupi se tu još barem pokoja tisuća. No, ako govorimo o sezoni i ako govorimo o Jadranu, onda čovjeku treba dati i smještaj. Sve osim zadnjih rupa (a kada je neki festival onda i zadnje rupe) je u najmu, gazdama se ne ispati davati nekome mjesečno sobu ako je mogu iznajmiti dnevno. Taj naš konobar mora dati nekoliko tisuća kuna za smještaj gdje ih spava nekoliko u sobi, ujutro mora gledati tuđe dlake po umivaoniku i dobiva ili jedan slab obrok dnevno ili se mora snalaziti – a kako su restorani na moru preskupi, to znači življenje na salamama i paštetama.

Zašto bi to radio? Zašto bi itko spavao u sobi s još trojicom i zašto bi dijelio kupaonu s petoricom i zašto bi jeo sendviče četiri mjeseca, a da mu ostane neka mizerija? Zato jer se to radilo prošlih godina? E, pa stvari su se promijenile, ušli smo u EU, od 28 država Hrvati mogu raditi u petnaestak, pa naši dragi poslodavci se trebaju suočiti s činjenicom da više nisu sami i da broj jadnika koji će raditi pod bilo kojim uvjetima nije velik, preciznije, sve ih je manje.

Par dobronamjernih savjeta

Kako se mnogi poslodavci u ovom vrlom novom svijetu, čini se, ne snalaze, evo im par dobronamjernih savjeta.

Prvo, s radnikom se pregovara o poslu – pa ako se nitko ne javlja na vaše uvjete, to znači da ste ih pogrešno posložili, koja tisuća kuna više će pomoći.

Drugo, radnik u sezoni traži smještaj i to pristojan, jer on tu živi nekoliko mjeseci, ako niste u mogućnosti dati smještaj (ili ste i sebe i obitelj s babom premjestili u garažu kako bi iznajmili cijelu kuću), radnik ne mora dijeliti vaš garažni entuzijazam, morate mu dati nekoliko tisuća kuna više kako bi si platio primjerenu sobu. To u Dubrovniku može značiti i duplo više, jer sobe u sezoni toliko koštaju.

Treće, više od dvoje u sobi se ne smješta, osim ukoliko za vas ne rade zatvorenici ili robovi, a ne rade, ma koliko željeli da je drugačije.

Četvrto, ako vam radi smještaja radnika (dakle jedan apartman manje) propada izračun dobre sezone, sjetimo se: vjerojatno nikada Hilton ili McDonalds ne bi postali lanci stotina objekata da se od samo jednog objekta može dobro zarađivati. Možete živjeti pristojno, za biti visoka klasa – uložite u hotel. Tržište ne zanimaju vaši izračuni, već realnost.

Peto, naći dobrog sezonca, recimo konobara koji zna "uvaliti" butelju od 100 € uz večeru, teže je nego radnika za cijelu godinu – pa onda takvog sezonca pitate već na kraju sezone da li bi došao narednu, a i 500 kn božićnice ili kakav poklon oko Božića će sigurno cijeniti i neće otići kod drugog za 10% veću plaću. Naravno, i za prodnih više skupih butelja ide bonus.

Šesto, vi radnike tražite, to nisu gladni koji dolaze k vama, dakle u svibnju se osim studenata koji mogu uskočiti u špici sezone, sezonci ne traže. To je posao za veljaču.

Sedmo, kukanje oko radnih dozvola vam neće puno pomoći, jer još uvijek imamo skoro 200.000 nezaposlenih, a uostalom, tko je i ostalo izvan EU, BiH i Srbija – pa i od tamo ljudi idu na zapad radije nego da budu sezonci za male novce.

Osmo, rad bez dovoljno radnika (što mnogi sada radite) snižava kvalitetu rada, pa se neće dogoditi da konobar proda butelju po 100 € (vidi gore), iz jednostavnog razloga što je preopterećen brojem stolova i općenito ćete biti u gubitku.

Goran Vojković
Kolumna za Index.hr

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: