Poštedite nas, gospodine Greguriću

U mandatu premijera Gregurića od 8. studenoga 1990. do 17. srpnja 1991. Hrvatska je dobila zakone s kojima je startala era ordinarne privatizacijske pljačke

Nevjerojatno kako je nekadašnji Tuđmanov premijer Republike Hrvatske Franjo Gregurić popularan kod medija iako je privatna osoba već cijelu vječnost, prvo pustopašni biznis, a sada slatka mirovina. No, zove ga se uvijek kao nekog velikog arbitra za prijelomna politička i ekonomska pitanja pa eto ti njega svako malo da nam nešto važno poruči i objasni sa svojih analitičkih alpskih visina. Tako jučer nastupa u Jutarnjem listu da bi, već s naslovnice, slijepoj javnosti otvorio oči. Dakle, "kriza Agrokora je Putinova kazna Hrvatskoj".

Kao banke u većinskom vlasništvu ruske države, Sberbank i VTB na direktnoj su liniji s »ruskim državnim vrhom, čak i Putinom«, umuje Gregurić, a iz nedovršene rečenice proizlazi da su oni naciljali nevinog Todorića iz osvete Hrvatskoj.

Sa svim informacijama o Gazdinom poslovanju i dogovornoj ekonomiji na štetu zavisnih od sebe, o megalomanskom zaduživanju i krtičjem tuneliranju kroz zakone i propise – o čemu se posljednjih mjeseci vrlo dobro obavijestio čak i svaki tinejdžer – upravo je ganutljivo slušati kako Franjo Gregurić okreće pilu naopako. Ispada da su ruske banke kalašnjikovima prisilile Todorića da baš od njih posuđuje one grdne milijune eura, koje im zatim nije vratio, a niti će ih vratiti. A sve to da bi se Putin napio krvi cijeloj našoj državi u kojoj je, zbog Todorića, čak propala i Vlada.

No, takav tip argumentacije za malu djecu ipak se može razumjeti ako se sjetimo jednog »sitnog detalja«. Franjo Gregurić, koji je u SFRJ bio na rukovodećim dužnostima u državnom uvozno-izvoznom poduzeću Astra, postao je premijer 8. studenoga 1990. godine, a ostao je do 17. srpnja 1991. U njegovom kratkom mandatu Hrvatska je, međutim, dobila zakone s kojima je startala era ordinarne privatizacijske pljačke, koja je u našem sjećanju opće mjesto. Nesaglediva društvena bogatstva praktički su poklonjena klijenteli koja je sjela u krilo nove HDZ-ove elite da bi se nasrkala na izvoru nove političke moći.

U tom smislu, državni prijatelj broj jedan Ivica Todorić je Gregurićevo zakonito dijete.

Kao i Miroslav Kutle. Kao i Gucić. Kao i stotine drugih novih kapitalista koji su, dok se po Hrvatskoj ratovalo i ginulo, zapasali tisuće tvrtki, banaka et cetera, preprodali ih, rasprodali nekretnine, dali radnicima nogu u guzicu i mnoge torpedirali u prijevremene mirovine na teret preostalih poreznih obveznika, naravno, sve to u suradnji s političkom vlašću i pravosuđem. Groblje koje su ostavili za sobom upravo je nepregledno.

Todorićev pristup poklonjenom konju bio je drugačiji, ali, kako se sada vidi, po posljedicama ništa manje razoran.

Osjećajni Gregurić, koji je, naravno, uvijek želio svima sve najbolje, više je puta krivicu za to atomsko razaranje same supstance hrvatske države prebacivao na anonimne »mahere« koji su »perfidno izigrali dobre namjere zakonodavca« i pobrinuli se za svoj brk. To je još jedna sveta vodica iz Gregurićevog plastičnog kanistera kojom uporno zalijeva privid svoje grandiozne uloge u »stvaranju države«. Jer upravo je on jedan od nekoliko glavnih arhitekata ortačkog, crony sustava, koji je opstao do danas.

Zato poštedite nas, gospodine Greguriću. Hvala vam na svemu što ste učinili za nas, ali dajte, zbogom.

Sanja Modrić
Kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: