Skalinada: vječna oda prosječnim osjećajima prosječnih ljudi

Jednog od ovih dana dok sam dugo čekao svoj red na semaforu, na onom kratkom zelenom za skretanje prema Bundeku, usred nemile gužve uzrokovane nekakvim festivalom cvijeća i ukrasnog bilja, odnekud mi je izvrla Skalinada. Jednostavna, pjevna i repetitivna melodija, beskrajna kao mantra koja se stalno vraća na početak, s tekstom koji, naravno, znam od prve do posljednje riječi, iako ga nikada nisam učio i sad mi se čini da ga se u posljednjih dvadeset godina nisam ni prisjećao, a kamoli da sam ga u sebi ili naglas pjevao, Skalinada mi je došla kao jedna od onih pjesama koje čovjeka u jednom trenutku obuzmu, prate ga kroz dan, prekrivaju mu sve druge misli, anesteziraju brige i traume, učine ga taman toliko tupim da sve oko sebe preživi i da se poslije ničega ne sjeća. To su one pjesme koje se javljaju kada čovjek tone u san i kada se iza sna budi, u trenucima kada je na ivici života, kad gubi svijet i ničega se više ne sjeća. Pjesme bez smisla i bez vrijednosti, čiji je tekst ponovljen već toliko puta da ga više ne čujemo i ne razumijemo, nego su to riječi izvan smisla i značenja, i čovjek ih ponavlja kao što se ponavljaju dječje brojalice i drevne bajalice.

I dok tako već petnaest minuta čekam, a trebao bih biti kući i u miru, da me nitko ne dira i ništa me ne pita, pisati Subotnju matineju, pjevam Skalinadu, i iznenada pjevajući počinjem misliti o njoj, o toj iritantnoj melodiji – a iritantna je zato što je tako savršeno uprosječena i ljudska, kao što su ljudski dlaka u kosi i potkresan nokat nožnoga palca koji valja pažljivo baciti u smeće, da se žena ne ljuti ako ga pronađe u odvodu, počinjem konačno misliti i o tom tekstu, ne sjećam se više tko ga je napisao, sam Zdenko Runjić ili jedan od njegovih tekstopisaca, dalmatinskih pjesnika, čudaka i akademika, i u glavi mi se najednom, nakon punih četrdeset godina, jer je pjesma postala hit u proljeće 1977. i od tada živim s njom, razlažu njezina značenja. Kada sam je prvi put slušao, a onda i kada sam je pet minuta kasnije prvi put sam pjevušio, imao sam deset-jedanaest godina, i nisam znao što znače ti stihovi, nisam o njima mogao misliti, jer sam još bio dijete, pa sam kao dijete vjerovao da u riječima odraslih ima nekoga dubokog, meni nedokučivog smisla. Vjerojatno sam mislio i to da pjesme pišu veliki i nadahnuti ljudi, i da je svaki tekst svet, nerazloživ i neobjašnjiv kakav je, recimo, biblijski ili kuranski tekst za vjernika. Sada sam odrastao – najodrasliji što ću uopće i biti – pa mogu misliti o Skalinadi. Mogu misliti o nečemu što skoro cijeloga života znam, a o čemu, eto, nikada nisam mislio.

Najprije sam naslov. Riječ Skalinada teško da je postojala prije pjesme. U punom smislu ne postoji ni danas. Što je to Skalinada? Teško je reći. Ali osim što živi u pjesmi, na način na koji žive i riječi “ringe ringe raja” i “tandara mandara broć”, a da ne znače ništa ili da su njihova značenja izvan koda u kojem se te i takve riječi koriste, Skalinada je naziv i ime koječega u Hrvatskoj i naokolo nje. Pogledajmo nabrzinu na internetu: “Marjanska skalinada” – utrka preko 819 skalina, “Skalinada” – restoran i apartmani na Hvaru, “mala krčma Skalinada” u Voloskom, apartmani “Skalinada” u Murteru, restoran “Skalinada” – Lokva Rogoznica, “Metkovska skalinada – jedinstvena utrka u Hrvatskoj” (koja, kako vidimo baš i nije tako jedinstvena), “Villa Skalinada” u Brelima, “Taverna Skalinada” u Zagrebu… Nema u Hrvatskoj, kao ni na Crnogorskom primorju, mjesta gdje se nešto ne zove Skalinada. Nađe se raznih skalinada i u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Sloveniji. Tamo gdje slute korijen riječi naziv obično daju nečemu što ima veze sa skalinama, stubama, stepenicama, štengama i basamacima. Tamo, pak, gdje nemaju pojma o skalinama u Skalinadi, Skalinada će biti u vezi, makar i vrlo dalekoj, s Dalmacijom, Jadranskim morem ili Hrvatskom, općenito. Skalinada je iz bosanske ili iz srpske, dakle srbijanske, vojvođanske ili beogradske perspektive jedna od onih zgodnih hrvatskih riječi, koje su neopterećene značenjem, ali dobro zvuče i vrlo su amblematične.

Takvom ju je, amblematičnom, učinila jedna bezbroj puta ponovljena pjesma. Nije to evergrin, nego nešto što je iznad ili ispod evergrina. Runjićeva je Skalinada litanija svakodnevnog života u Južnih Slavena, melodija koju će spremno zarevati čovjek bez imalo sluha, koju će zapjevati pijanac prije nego što padne u nesvijest i koja će, evo, meni na um pasti dok čekam na skretanju za Bundek a prolazi mi vrijeme za pisanje Subotnje matineje i nervozan sam k’o pas, a usto uplašen i istraumatiziran. To je jedna od onih pjesama koje su toliko obične i prosječne da ih izbjegavaju i bolji svadbarski orkestri, a njezin je prvi izvođač Oliver Dragojević, koji je odživio i otpjevao više epoha nego prosječan stogodišnjak s Kavkaza, na svojim koncertima izvodi – ako je uopće i izvodi – tako što na klaviru odsvira prva tri tona i eventualno otpjeva “Mirno spavaj dušo moja, noć je ladna zvizda tvoja”, a dalje će publika sama, sve s nekoliko stotina puta ponovljenim refrenom, i onim fantastičnim bandićevskim finalom na kraju: “Kad zajeca mandolina sve ću skončat čašom vina, nek me nima! Kraj fontane sklopit oči, ona tuđi sriću toči, moje nima!”

I to je, jebem te fontano, sve! Samo što sam ja pjesmu morao triput otpjevati cijelu prije nego što sam konačno skrenuo prema Bundeku. Naravno, policije nema kad je trebaju i kad bi netko trebao regulirati promet prije nego što se sudionici u prometu međusobno pokolju, ali, opet, da je bilo policije, da nije bilo festivala cvijeća i ukrasnog raslinja, zar bih ja razmišljao o Skalinadi?

Zdenko Runjić bio je fascinantan lik. Lijep, uravnotežen i vrlo šarmantan čovjek. Znao je dobro govoriti. Pjesme mu nisu dolazile same od sebe, nego ih je smišljao i projektirao. Dok sam razgovarao s njim, jednoga ljetnog popodneva pod odrinom u Baškoj Vodi (je li to bilo u Baškoj Vodi? Mislim da jest.), učinilo mi se da Zdenko Runjić pred sobom ima svih četiri i pol milijuna Hrvata i preostalih sedamnaest milijuna bivših Jugoslavena – minus onih nešto malo pretjerano obrazovanih, načitanih i muzikalnih otpadnika koji ne slušaju njegove pjesme – i da u skladu s njihovim mogućnostima piše svoje hitove, koje zatim savršeno uklapa u njihova estetska mjerila. I samo ponekad, kada se malo opusti ili kada mu ruka odleti i vlastiti ga talent prebaci, napiše nešto stvarno dobro, neku pjesmu koja je veća od tog svijeta ili o njemu, tom svijetu, govori nešto veliko i važno. Tada je pokazivao da je mogao biti i nešto drugo, a ne ono što je doista bio: genij prosjeka, netko tko ima taj neobjašnjivi talent da prepozna kakva to melodija povezuje najviše potencijalnih slušatelja među Južnim Slavenima. Taj talent, međutim, čovjeka toliko iritira da se mora dobro potruditi da bi mu se divio. A divljenje zaslužuje.

Skalinada je bila pjesma koja je od Olivera Dragojevića učinila pjevača za široke narodne mase. S njome je u popularnosti nadmašio i do tada neprikosnovnenog Mišu Kovača. Runjić je govorio da je to najizvođenija pjesma na jugoslavenskim prostorima u dvadesetom stoljeću. Zahvaljujući Jadranu Topiću, bivšem igraču Veleža, postala je neslužbenom himnom njujorškog Cosmosa, u vrijeme kada je u tom klubu igrao i veliki Pele. Tako se barem u nas pričalo.

Naravno, Cosmos nikada nije bio ozbiljan, a kamoli veliki nogometni klub, niti je Pele više bio onaj Pele u vrijeme kada je trčkarao po terenu u dresu Cosmosa. Nije to bio ni pravi New York, kao što ni u pravom New Yorku nije bilo masovne nogometne publike koja bi onda išla na utakmice i pjevala Skalinadu. Sve je tu, dakle, samo privid, šarena laža, laka i neobavezna legenda. Sve je kao u Skalinadi: tu se penje, tu se pada, to je sudba, to je nada… I ništa od svega toga nije ozbiljno ni teško, ni penjanje, ni padanje, ni sudbina, ni nadanje, kao što ni Pele više nije veliki igrač, kao što Skalinada nikada nije bila velika pjesma. Zato tako lako i dolazi u pamet, u uho i na jezik, pa je pjevaš da ni o čemu više ne misliš i da ništa ne osjećaš. Pjevaš je da bi se sjećao da ti je nekad bilo lijepo. I nije te briga što nemaš pojma kad je to bilo.

Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: