Smradska elita

Nisu svi katolički domoljubi hulje, ali su sve hulje do posljednjeg katolički domoljubi: baš nikad, razmislite, niste vidjeli osuđenog lopova, silovatelja ili ubojicu bez krunice i šahovnice

     Ustaše vole godišnjice i svečanu simboliku: pukovnik Hrvatske vojske, ratni zapovjednik 9. bojne HOS-a Rafael vitez Boban i predsjednik Županijskog vijeća Hrvatske čiste stranke prava Marko Skejo s pažljivo odnjegovanim hitlerovskim brčićima i transparenčetom ‘Sotono odlazi iz našeg grada!’ prošlog je ponedjeljka pred zgradu splitskog HNK-a – gdje je na čelu rulje s vilama i bakljama predvodio neuspješan pokušaj linča nad glumcima i gledateljima Frljićeve predstave – stigao točno na dan druge godišnjice presude kojom je u parstotinjak koraka udaljenom splitskom Županijskom sudu zbog gospodarskog kriminala i izvlačenja milijun kuna gotovine iz partnerske tvrtke prikladnog naziva ‘Alas – za dom’ osuđen na uvjetnu kaznu zatvora od godinu dana, uz rok kušnje od dvije godine.

Čvrsti zagrljaj kriminala i hrvatstva nije, međutim, nimalo simboličan: praktički istog onog dana kad je HČSP-ovu Führeru Skeji par mjeseci kasnije potvrđena kazna, zbog iste stvari – izvlačenja tri milijuna kuna lažnim fakturama iz druge jedne tvrtke, Kalvin se zvala – osuđeni su, primjerice, i tadašnji tajnik slavnog HČSP-a Vinko Kalinić i sâm predsjednik stranke Josip Miljak, vrli ustaški muž što je običavao slati prijeteća pisma ravnateljici Spomen područja Jasenovac. Domoljubi i ustaše, kako vidite, prilično ležerno i neobavezno tumače pojmove poput ‘čisto’ i ‘pravo’. Ili ‘Hrvatska’.

Evo još jednog simboličkog primjera: baš nekako istih onih dana kad je zagrebačkom Odboru za javna priznanja preporučenom poštom poslao prijedlog Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. sa službenom nominacijom Jakova Sedlara za Nagradu grada Zagreba, šezdesetšestogodišnjeg koprivničkog novinara, publicista i predsjednika Udruge Mladena Pavkovića Općinski je sud u Koprivnici zbog bludnih radnji i seksualnog napastovanja jedne osamnaestogodišnje djevojke – koju je, dok je preko Student-servisa radila kao tajnica u njegovoj izdavačkoj kući, tjerao da čita njegovu erotsku poeziju i gurao joj jezik u usta – osudio na sedam mjeseci zatvora, uvjetno na godinu dana.

Da, isti je to onaj Mladen Pavković koji je nekidan – nakon što je zagrebački gradski Odbor za javna priznanja prihvatio prijedlog njegove udruge, Gradska skupština prihvatila prijedlog povjerenstva, Jakov Sedlar prihvatio Nagradu grada Zagreba i četiri hiljade eura, a list koji držite u rukama prihvatio cijelu zajebanciju i nazvao je ‘Nagradom smrada Zagreba’ – najprije hrvatskoj javnosti odaslao strogo priopćenje, optuživši ‘srbijanske novinarske noćne dame’ iz Novosti da su ‘sanjale kako će nagradu osvojiti neki zaslužni četnički vojvoda’, a onda i Državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv istog lista zbog javnog poticanja na nasilje i mržnju. Ukratko – dobro ste shvatili – Novosti za poticanje na mržnju proziva čovjek koji novinare ovog tjednika naziva srpskim kurvama u službi četničkih vojvoda, a za poticanje na nasilje optužuje netom osuđeni nasilnik koji takav svoj pogani, prljavi jezik gura u usta djevojci iz Student-servisa.

Naravno da su se na kraju obojica junaka ove priče, i Pavković i Sedlar – zajedno s predsjednikom splitskog HČSP-a Lukom Podrugom na telefonskoj vezi – našla u studiju kod Velimira Bujanca, čovjeka kojega je u koordinaciji križarsko-ustaške konzervativne revolucije dopalo vođenje propagandnih poslova. U još jednoj nezaboravnoj Naplavini, Bujici, ili kako se već zove Bujančev freak-show, u kojoj je osuđeni seksualni napasnik Mladen Pavković ženu što je glasala protiv sporne nagrade hladnokrvno nazvao Račanovom kurvom, Luka Podrug je tako protiv antifašista prizivao Državno odvjetništvo, policiju i pravnu državu, a Sedlar ih zajedno s Bujancem optuživao za antisemitizam – ne zajebavam se, ozbiljno – hvaleći u emisiji dva gradonačelnika, velika dobrotvora i Hrvata, Željka Keruma zbog potpore linču pred splitskim HNK-om, i Milana Bandića zbog nagrade Sedlaru, te u nekoliko navrata objašnjavajući razliku između nenormalnih i normalnih Hrvata.

Citiram: ‘normalnih Hrvata’.

Da, isti je to bio onaj Mladen Pavković, izopačeni stari pervertit osuđen zbog bludnih radnji i seksualnog napastovanja svoje osamnaestogodišnje tajnice, isti onaj Velimir Bujanec pravomoćno osuđen zbog dilanja droge i plaćanja prostitutke kokainom, isti onaj HČSP koji tradicionalno vode osuđivani lopovi i kriminalci, i isti onaj Jakov Sedlar koji nakon svega, u svom bijednom revizionističkom filmuljku ‘Jasenovac – istina’ uhvaćen u očajno lošem falsifikatu i providnoj, lako provjerljivoj laži, i dalje uporno, upravo djetinje falsificira i laže kako nije falsifikator i lažov, pozivajući na klupu za svjedoke obrane i samog Winstona Churchilla, sve prizivajući njegove riječi kako će se ‘fašisti u budućnosti rađati iz redova antifašista’.

Ukratko – dobro ste shvatili – ‘normalne Hrvate’ definira jedna stranka osuđivanih lopova i kriminalaca, jedan osuđeni seksualni prijestupnik, jedan osuđeni sitni diler, i jedan višestruko dokazani falsifikator i lažov, što se na kraju ne susteže javno krivotvoriti čak ni ratnog premijera Velike Britanije. Naravno da Winston Churchill nikad nije izrekao zgodnu sentencu o antifašističkim fašistima, i da je ona autentična točno koliko i sad već slavna Sedlarova naslovnica Vjesnika s ‘leševima iz Jasenovca koje je Sava donijela do Zagreba’: drugome je jednom velikom Britancu u ovoj tužnoj priči mjesto na klupi za svjedoke.

Kad je, naime, pjesnik, esejist, leksikograf, moralist, kritičar, urednik i književni arbitar Samuel Johnson, miroslav krleža engleskog osamnaestog vijeka, izrekao onu svoju glasovitu o patriotizmu kao ‘posljednjem utočištu hulja’ – zbog koje se iz Pjesničkog kuta Westminsterske opatije i danas čuje jezovito štucanje – morao je pred očima imati upravo tipove poput Marka Skeje, Mladena Pavkovića, Jakova Sedlara ili Velimira Bujanca. Da se rodio dvjesto pedeset godina kasnije, bogami bi veliki engleski leksikograf domoljublje definirao Nagradom grada Zagreba za 2017. godinu, a ‘utočište hulja’ ilustrirao kao televizijsku pećinu od plavog pleksiglasa s logotipom Bujančeve Naplavine.

Dakle: jedan veliki Hrvat, predsjednik veteranske udruge upravo osuđen zbog seksualnog napada na jedva punoljetnu djevojku, za Nagradu grada Zagreba predlaže drugog velikog Hrvata, režisera, falsifikatora, nacističkog revizionista i dokazanog patološkog lažova, nakon čega zajedno s trećim velikim Hrvatom, predsjednikom gradskog ogranka stranke čiji su nadređeni višestruko pravomoćno osuđivani zbog pljačke i kriminala, gostuju kod četvrtog velikog Hrvata, kinder-ustaše pravomoćno osuđenog zbog plaćanja prostitutki kokainom, gdje hvale petog velikog Hrvata, bivšeg gradonačelnika Splita što je gradskim novcem financirao svoj privatni biznis, pa svi zajedno brane šestog velikog Hrvata, sadašnjeg gradonačelnika Zagreba, sponzora Nagrade i – kad smo već kod krleže Johnsona – ‘velikog meštra sviju hulja’, dosad osuđenog samo zbog vožnje u pijanom stanju i pokušaja podmićivanja policajca, kojemu susretljivo Državno odvjetništvo s optužnicama za kriminal i korupciju u Zagrebačkom holdingu strpljivo čeka kraj mandata. A od ‘sviju hulja’ u tom uspjelom igrokazu na sud će, eto, samo novinari koji su sve to zajedno nazvali ‘nagradom smrada Zagreba’.

Takvom, eto, društvenom talogu i polusvijetu, treba i to razumjeti, posljednji je sigurni zaklon i utočište topla, vlažna pećina katoličkog domoljublja. Odatle – zaštićeni desnicom na grudima, krunicom oko vrata, šalovima, kapama, tetovažama, teškim riječima i totemom Raspetog na križu – ti opsesivni lažovi i osuđivani lopovi, pljačkaši, prevaranti, pijanci, narkomani, seksualni napasnici i sitni dileri Hrvatima pišu moralne i etičke zakone. Nisu svi katolički domoljubi hulje, ali su sve hulje do posljednjeg katolički domoljubi: baš nikad, razmislite, niste vidjeli osuđenog lopova, silovatelja ili ubojicu bez krunice i šahovnice.

Ovo je Hrvatska po njihovoj moralnoj i etičkoj mjeri: to su – ako već leksikograf Johnson mora crtati – ugledni smrađani i smradska elita s naslovnice Novosti, to je ‘beli Zagreb smrad’.

Smrad fašizma.

Sloboda narodu.


Boris Dežulović
Kolumna za tjednik Novosti

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: