Splitska demokracija straha


Najstrašnije od svega jest to što oni koji gradom šire zebnju bivaju blaslovljeni s najviših mjesta, što njihovu infantilnu ali opasnu ignoranciju samo učvršćuje u uvjerenju da je nacionalistička mržnja – mržnja vrijedna poštovanja

Izbori za vlast u Splitu ne mogu biti regularni. Ne mogu, jer je koalicija Nove ljevice i Radničke fronte izložena prijetnjama i nasilju, što plaši njihove birače, a kandidate tjera da se, umjesto s političkim suparnicima, hrvaju s vlastitom nelagodom. Izbori na kojima nasilnici kandidatima ograničuju slobodu ne mogu biti regularni izbori, naročito ako ostali sudionici izbornoga procesa – ni političari ni birači – ne iskazuju javnu solidarnost s ugroženima, i ne nastoje obraniti pravo svih na poštenu, od nasilja i prijetnji oslobođenu izbornu borbu. A taj manjak solidarnosti u Splitu ovih se dana očituje na uistinu deprimantan način.

Posljednji napad na kandidate, članove i simpatizere Nove ljevice i Radničke fronte u splitskome klubu Ghetto nije jedini izgred protiv ljudi kojima već rutinski pribijaju žigove govora mržnje: kandidat za gradonačelnika Dragan Markovina svakoga je dana na ulicama svoga grada prisiljen trpjeti ružna dobacivanja, uvrede, pa i prijetnje. Proteklih je dana, primjerice, bivši pripadnik Hrvatske vojske Markovininoj stanodavki priprijetio da će joj zapaliti stan, jer ga je iznajmila baš njemu. Ne želeći ženu izlagati dodatnome maltretiranju i strahu, Markovina tu prijetnju nije prijavio, što dodatno svjedoči o uvjetima pod kojima protječe splitska predizborna kampanja.

Podsjetimo i na događaj koji se, na prvi pogled, ne može protumačiti kao izgred, pa čak možda niti kao prijetnja, ali nije ništa drugo doli to – i opomena, i uvijena prijetnja, pa čak i neka vrst političkog nasilja, baš kao što je političko nasilje, pod krinkom legitimnog protesta, bilo ono višemjesečno šatorašenje pred zgradom Ministarstva branitelja u Zagrebu. Početkom travnja, Markovina je na splitskoj plaži Kašjuni, na južnoj obali Marjana, održao konferenciju za novinare kako bi upozorio na opasnost da privatnici prisvoje javne plaže. Vrlo blizu mjesta na kojemu je govorio, pored spomenika »Spomen i želja« poginulima u obrani Splita, šutke je stajalo desetak sredovječnih muškaraca, koji su onamo očito namjerno došli baš u vrijeme Markovininoga susreta s novinarima. Kada su izvjestitelji te ljude pitali tko su, odgovorili su ovako: »Mi smo dragovoljci Domovinskog rata i čuvamo spomenik od partizana«.

To je ta atmosfera: mučno ozračje cinične, neizrečene prijetnje, u kojoj nije važno što kandidat ljevice govori, nego je problem sama činjenica da se usudio kandidirati. Mjesec dana nakon događaja na Kašjunima, »partizani« su prometnuti u »orjunaše«, »četnike« i »bandu jugoslavensku«: u klub u kojemu su slavili Prvi maj, upala su četvorica muškaraca i, prema svjedočenjima napadnutih, tko zna kako bi to završilo da u klubu, zajedno s njima, nije bio i ratni veteran i bivši ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, čija je pojava, valjda, koliko-toliko obeshrabrila napadače. Ali dajte, recite – kakva je to predizborna kampanja u kojoj bivši ministar policije vlastitim tijelom mora braniti gradonačelničkog kandidata, da ga ne bi prebili ratni veterani, koji su u glavu uvrtjeli somnambulnu ideju, da su taj kandidat i njegova koalicija iz nekog razloga prijetnja ovoj zemlji?

A to nije sve. Od svih tih napada – koji, hajde da se pravimo naivni, i ne moraju biti organizirani – više razočarava to što se nitko protiv njih javno ne buni. Šutnja o predizbornoj diskriminaciji Nove ljevice i Radničke fronte u Splitu prokazuje drugi grad u Hrvatskoj kao civilizacijski lobotomiziranu sredinu u kojoj otpor političkome nasilju pruža nekolicina uvijek istih novinara, čija se imena mogu nabrojiti na prste jedne ruke. Među tim ljudima, nažalost, nikako nisu Markovinini suparnički kandidati: kako je, primjerice, moguće da napade na Novu ljevicu i Radničku frontu nije osudila Marijana Puljak? Zašto nije prosvjedovala Aida Batarelo? Zašto šuti Andro Krstulović Opara? A zašto i Kerumu netko ne objasni da je i Markovina, vjerovali ili ne, biće od krvi i mesa? Pristojnošću javne komunikacije u hrvatskome društvu nikako ne možemo biti zadovoljni, ali ovo čemu svjedočimo u Splitu uistinu je zapanjujuće.

Javna svijest o neprihvatljivosti političkog nasilja u tom je gradu srozana do zaprepašćujućih razmjera; u Splitu, lokalna javnost, predvođena najutjecajnijim medijima, kao da više nije u stanju političko nasilje prepoznati kao nedopustivo. Markovinu i njegovu koaliciju takva atmosfera pretvara u neku vrstu divljači za odstrel – pronađite samo nasilnike dovoljno neinteligentne da popiju kletvu o »četnicima« i »orjunašima«, pa ćete predizbornu kampanju s lakoćom pretvoriti u stvarnu prijetnju krvavim glavama. Uz takvu atmosferu, izbori za gradsku vlast ne mogu biti regularni. Splitska demokracija – demokracija je straha. A najstrašnije od svega jest to što oni koji gradom šire zebnju bivaju blagoslovljeni s najviših mjesta, što njihovu infantilnu ali opasnu ignoranciju samo učvršćuje u uvjerenju da je nacionalistička mržnja – mržnja vrijedna poštovanja.

Boris Pavelić
Kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: