Sretan vam put, ptičice

Mladi, uostalom, nisu slijepi. Vide da se ovdje najbolje napreduje politički. Nema te pameti i truda koji će te kod nas odbaciti  i milimetar dalje od stranačkog aparatčika u gradskoj vlasti koji koristi sve nezamislive resurse poreza i prireza da sebi uljepša egzistenciju. Takvi se mladima gade, a kad im se prestanu gaditi, to je znak da su se i sami napokon usustavili. Tako se kolo vrti dalje. Tko se s tim ne miri, tim gore po njega. Rješenje su onda Irska i Njemačka

Zadnji razredi srednjih škola slavili su jučer. Divni su. Djevojke su imale zelenu i roza kosu. Sašili su šarene kostime. Letjelo je brašno. Poneki su se malo napili. Čegrtaljke su čegrtale. Vozači bi stali da ih propuste.

Njihovi roditelji, djedovi i bake idu na izbore, a i maturanti će, prvi put. Kako će mladi glasati i hoće li uopće, to nitko ne zna, a niti ima istraživanja o tome. Mladi su svoja galaksija, ali za njih nitko ne pita, niti njih itko išta pita, iako se svi na njih pozivaju.

Patetika o »novim hrvatskim generacijama« i »našim obrazovanim mladim ljudima« koji »odlaze u Irsku i Njemačku« trešti s političkih govornica na najjače. Ali ti koji govore o mladima odavno nisu mladi ni likom, a još manje duhom.

Nose odijela od sintetičkog štofa i cipele s crnim vezicama. Guraju se u stranke i na liste. Prelaze iz jedne u drugu da bi, samo u novom dresu, nastavili izvikivati svoje isprazne i izlizane didaskalije na stvarni život.

Otvrdnuli. Postali račundžije. Klimači glavama. Nasitno korumpirani. Realisti bez iluzija. Oportunisti. Auti na lizing. Čitanje nula. Tračanje. Mogu govoriti o svemu, a najviše o onome o čemu ništa ne znaju. Pogotovo o moralu i o svemu što bi netko trebao umjesto njih.

Savršeno su se uklopili u ovaj milje gdje su mladost, promjena, rad i pobuna bauk gori od krađe pinova za kreditne kartice. Oni govore uime mladih, ali tako da ih mladi niti razumiju, a niti im išta vjeruju.

Pretpostavlja se da zato velik broj novih glasača uopće neće izaći na birališta. A i zašto bi?

Jesmo li ih naučili da se bore za ono što im je važno i da se uopće smiju boriti i za što? Nismo. Ova škola traži poslušnost i da se ne iskače. Da nikoga ne gnjaviš svojom nestandardnom osobnošću. Piši besmislene zadaće, uči napamet, idi u crkvu, ponavljaj kao vergl stavove koje su ti servirali kao tanjur instant juhe, nemoj misliti da bi ti mogao išta misliti.

Sto puta opečeni roditelji savjetuju ih da prešute kad žele govoriti jer se mogu zamjeriti onome tko kvači. A ako se zamjere, gotovi su. Ideš pod led, stvarnost nije bajka. Iskrenost nije razumno ponašanje, može te koštati, zato povlađuj onome tko je iznad tebe. Idealizam je smiješan, nezreo i nepraktičan. Nauči se snalaziti kao odrastao čovjek, ostavi se tih svojih romantičnih djetinjarija.   
Tako ovo okoštalo i zapušteno društvo stvara generacije papiga koje su izvana šarene i bučne, iznutra sive i tupe. A tko još nije siv, treba to postati što prije. Tako će lakše gutati društvene nepravde i bezumne socijalne razlike meljući čips pred televizorom, a to je preduvjet za poslušno građanstvo. Uzmi fino tensilen ako osjetiš dezorijentaciju i da ti se nešto u svemu tome ne sviđa.

Mladi, uostalom, nisu slijepi. Vide da se ovdje najbolje napreduje politički. Nema te pameti i truda koji će te kod nas odbaciti  i milimetar dalje od stranačkog aparatčika u gradskoj vlasti koji koristi sve nezamislive resurse poreza i prireza da sebi uljepša egzistenciju. Takvi se mladima gade, a kad im se prestanu gaditi, to je znak da su se i sami napokon usustavili. Tako se kolo vrti dalje. Tko se s tim ne miri, tim gore po njega. Rješenje su onda Irska i Njemačka. Pa sretan vam put, ptičice.

Sanja Modrić
Kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: