Todorićevi ljudi: Ponizno su mu se klanjali

Željko Ivanković, tekst za portal Express.hr

Davor Butković, bivši kolumnist Jutarnjeg lista, bio je kralj takozvane vidljive potrošnje u Hrvatskoj. Termin conspicious consumption, vidljiva potrošnja, skovao je početkom 20. stoljeća sociolog Thorstein Veblen, da opiše ponašanje u potrošnji vladajuće klase. Kupuje se ono što se pokazuje drugima. Vrhunac besrama Butković je dostigao intervjuom/ručkom iz 2011. godine na kojem je ugostio tadašnje pretendente na vlast, Zorana Milanovića i Radimira Čačića, na kojem su se gostili hranom iz japanskih restorana u Zagrebu, no u “prestižnom” Butkovićevu Salonu i drugim rubrikama u kojima su se sugovornici vidljivo jedan drugom hvalili i prenemagali, gostovali su i mnogi drugi političara i vodeći ljudi iz kulture i akademskog života, pa i poslovnog svijeta. Uostalom, Butković nije krio ni neposrednost s bivšim premijerom Sanaderom.  Iako je to neki put bilo neugodno čak i čitati, očito tome nije bilo lako odoljeti.  Ivice Todorića i nekolicine biznismena sličnog ranga nije bilo u takvim rubrikama, iako su i oni nerijetko razgovarali s dugogodišnjim kreatorom javnog mišljenja i ultimativnim sucem onoga što se nosi, što je ispravno a što nije. Ivica Todorić, za razliku od mnogih poslovnih ljudi, nije gostovao ni kod Aleksandra Stankovića niti je uopće poznat neki njegov duži televizijski intervju. Što jede Ivica Todorić, što nosi, i što se nosi u njegovom krugu, nije javnosti bilo poznato, barem ne onoliko koliko se to znalo o većini hrvatskih celebrityja iz svijeta pozornice, politike, a i poslovnog svijeta. Goranko Fižulić, bivši ministar i poduzetnik, u vrijeme najveće slave i snage svoje je rođendane javno proslavljao, i to je bio društveni događaj. Slično i Mladen Vedriš, ekonomist. Nešto manje javni, ali ipak dovoljno da se sazna, čuveni su rođendani i obljetnice u obitelji Tedeschi. 

Usporedba javnih profila dvojice vodećih hrvatskih poduzetnika može biti ilustrativna za razumijevanje različitih shvaćanja biznisa, položaja biznisa u društvu i javnosti te odnosa biznisa i politike. Uostalom, Emil Tedeschi, htio on to ili ne htio, nakon neumoljivog detroniziranja Ivice Todorića s vrha piramide hrvatskog poslovnog svijeta, prirodni je kandidat za njegova nasljednika, barem u javnosti. Kao što smo se, nakon Krleže u onom vicu pitali “tko će nam sada biti književnik”, tako se danas na obzoru ne vidi nikog drugog nego Tedeschija da bude epitom biznismena. Nije to lak teret. Osim na konferencijama za medije, na kojima je objavljivao sklapanje poslovnih aranžmana, u posljednje vrijeme uglavnom nove kredite s velikim bankama, Ivica se Todorić nešto široj javnosti predstavljao jednom godišnje, na čuvenim božićno/ novogodišnjim prijemima u hotelu Westin, na koje je tradicionalno pozivao Ledo, vodeća tvrtka iz sastava Agrokora. Ondje sam prvi put čuo koliko je u javnom nastupu elokventna Ljerka Puljić, i to na engleskom, ondje je prvi put predstavljen tadašnji mladac Mislav Galić, danas menadžer u punoj snazi i kapacitetu, čiji je otac Mirko Galić tad upravo postao direktor HRT-a. I Zagrebačka je banka imala svoju sličnu jednogodišnju paradu. Njezin dugogodišnji predsjednik uprave Franjo Luković organizirao je prijem večer prije finala teniskog turnira u Umagu, na kojem su također gostovali vodeći odvjetnici, ljudi iz poslovnog svijeta i politike, posebno lokalne. No zbog izoliranosti iz glavnoga grada, zbog toga što je to bilo usred sezone, premda je i ondje bilo važno biti viđen, ipak je to bio manje masovan događaj nego Agrokorov božićni domjenak. Posjetitelj koji nije znao izabrati trenutak doći dovoljno prerano, da ga, nasreću, nitko ne dočeka, ili dovoljno prekasno, kad su svi unutra, i u Umagu bi se zatekao pred špalirom domaćina, pred kojim nije bilo jasno što činiti: rukovati se sa svima, i onima koje poznaješ i koje ne poznaješ, ili samo kimnuti  glavom i proći? E, jednom mi se slično dogodilo na Agrokorovu prijemu u hotelu Westin. Došao sam u onaj zao čas, u zadnji trenutak, kad je u hodniku ispred dvorane bila postrojena cijela, ali cijela Agrokorova prva liga, petnaestak vodećih ljudi hrvatskog biznisa, članova uprave, savjetnika, pomoćnika, stručnjaka koji su svi stajali jedan do drugog i očito nisu čekali mene. Što da se radi? Da samo prođem i ne pozdravim ih ili se rukujem sa svima od jednog do drugog, i koga poznajem i koga ne poznajem, kao da im je to glavni posao, meni čestitati novu godinu. 

Spasio me Ivica Todorić. Dok sam zblenuto stajao ne znajući kud da se pomaknem, iza mene se pojavio konvoj. Aha, shvatio sam, čekaju  njega. Na čelu svite od pet šest najbližih suradnika, kao kralj, kao general, hodao je Todorić ravno prema najvećoj hotelskoj dvorani, kroz špalir, ispred najbližih suradnika s kojima je čak i tog jutra vjerojatno pio kavu i razgovarao o poslu. Ako ih je i pozdravio bilo je to pogledom, a oni su se, čim je prošao, savili iza njega prema prijemu. U javnosti je hijerarhija bila sasvim jasna. Javnost je težak teret, nije se lako s njime nositi ni poslovnim ljudima, nije se lako postaviti. Uvijek je to pitanje, posebno čelnicima, čeka li ih mjesto, gdje je, do koga sjede. Koliko puta vidite ministre kako stoje iza premijera i naviruju se prema kameri dok se daje izjava. U takvim se situacijama svatko snađe kako zna, svatko postavi na svoj način, prema mgućnostima i ambicijama. Ivica Todorić upravljao je Hrvatskom udrugom poslodavaca od samog početka do jučer (a možda i danas), ali su na njezinu čelu i na sastancima bili njegovi ljudi, dok je on stajao iza scene. 

Emil Tedeschi bio je kratko prvi čovjek Hrvatske udruge poslodavaca, onaj koji se izlaže javnosti. Njihovi odnosi prema javnosti su sasvim drukčiji. Ne sjećam se da sam na Agrokorovim prijemima vidio Vesnu Todorić, suprugu Ivice Todorića. Tko uopće zna o tome tko je Vesna Todorić, ekonomistica. Za razliku od Maje Tedeschi, supruge Emila Tedeschija, za koju – rekao bih - znaju svi. Nije to samo generacijska razlika. Maja Tedeschi je arhitektica, što je u zagrebačkim gradskim krugovima već samo po sebi malo “hoch”. Prava fotoreportaža o unutrašnjosti Kulmerovih dvora nakon što su se u njih uselili Todorići - ne postoji. S druge strane, Maja Tedsechi vrlo je otvoreno, nizu novina (uglavnom u vlasništvu Nine Pavića) pokazala kako je uredila svoj obiteljski dom, sa svim markama i imenima dizajnera i arhitekata čije su kreacije iskorištene da se na njima sjedi (a za što je dobila i neku arhitektonsku nagradu). Više je tumačenja te razlike između Todorića i Tedeschija. Svakako se može, i u redu je, gledati da ni supruga Tedeschi nije bez svoje karijere. No osim toga, Emil i Maja Tedeschi, za razliku od familije Todorić, česti su na javnim događanjima. Bili su na prosvjedu za Kurikularnu reformu u prikladnom izdanju, ali i u Hrvatskom narodnom kazalištu, na Filozofskom teatru Srećka Horvata, u kojoj su prigodi pozirali fotografima također odjeveni u skladu s okruženjem. 

Notorno je da Emil Tedeschi ima košarkaški klub na čijim je važnijim utakmicama, da je išao u školu sa Zoranom Milanovićem, da za Božić pušta glazbu u klubovima Tome Ricova i da se s njima druži i guverner Boris Vujčić (a s kojim je u školu išao Davor Butković, čovjek s početka ove priče). Imena odvjetnika, ekonomista, liječnika, inženjera, suvišno je ovdje navoditi. To je dakle ta generacija, a također i mjesto rođenja, školovanja i stanovanja. To su također aspekti iz kojih onaj tko hoće može uspoređivati Ivicu Todorića i Emila Tedeschija, koji preuzima žezlo (ili štafetu, kako je kome draže):  kao različite generacije, različita porijekla i milje iz kojih potječu, pa i različite ideologije i senzibilitete, prema glazbi, zabavi i sportu. Glazba nastranu, no Tedeschi je za košarku, Todorić za lov. Tedeschi je svjetskiji. Nakon što je Kolinda Grabar Kitarović postala predsjednica Republike Hrvatske, Emil Tedeschi ju je zamijenio kao član Trilaterale, užasno utjecajnog udruženja svjetskih biznismena i političara, kao treći iz Hrvatske, uz Franju Lukovića i Marijana Hanžekovića. Mediji su zapazili da je Agrokor davao ministre i primao ih nakon mandata.  Ali ni Tedeschi nije na distanci od politike. Joško Klisović, SDP-ov političar specijaliziran za vanjsku politku, bio mu je šef kabineta. I Ivan Mišetić, čovjek koji je cijele devedesete proveo u Tuđmanovu uredu, potom u Croatia Airlinesu, karijeru je nastavio uz Emila Tedescija. Tedeschi je u krugove uronjen vjerojatno još i više nego Todorić. Kao predsjednik se Ivo Josipović kudikamo češće otvoreno susretao s Emilom Tedeschijem nego s Ivicom Todorićem. To jest, kao i prema javnosti, drukčiji je njihov odnos prema “krugovima”, onome što se drugdje zove mreža, network (a o kojoj sprezi politike i biznisa je pisao Adam Smith još prije 200 godina).  Kao i u društvenom životu, kao u promociji svojeg općeg svjetonazora, Tedeschi je aktivniji u minglanju. Kao i njegov bliski prijatelj Zoran Milanović, koji voli da se zna da čita baš onu knjigu o kojoj pišu svjetske novine, pa to iziđe i u domaćima, i Emil Tedeschi otvoreno pada ne samo na kulturu, glazbu i umjetnost nego i na struku, znanje, intelektualce. Bio je aktivan u osnivanju Radmanova i Đikićeva MedILS-a, sponzorira u Hrvatskoj narodnoj banci godišnje predavanje Ante Čičin Šaina, gdje Boris Vujčić uvijek dovede nekog od onih s kojima se druži i diskutira po svjetskim konferencijama. Dok je Todorić suradnike birao prvenstveno prema preporukama prijatelja, čiju je djecu također zapošljavao, Tedeschi je davao priliku čim netko ima diplomu s prestižnog svjetskog sveučilišta. Bilo je tu ozbiljnih razočaranja. Ovaj smo članak počeli sa sociologom koji je na temelju javnog ponašanja (u potrošnji) analizirao društvene slojeve i klase. Pjesnici su možda bliži istini. Kako neumrli bard hrvatske književnosti Ivan Slamnig piše – Svak od nas, to se zna, u jednoj glumi je, svak glumi to što najbolje umije ... Tako i Todorić i Tedeschi biraju svoj profil i predstavljaju se drugima, svaki na svoj način. Ima u tome i više od izgleda, ima u tome pogleda na svijet, treba o tome voditi računa, ali oprez s preuranjenim zaključcima. Postupci govore više i od riječi. 

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: