Tri jednominutne novele


Selimović (novorođenče)

U parku s bistama narodnih heroja, preko puta doma kulture, u Bijelom Polju, sagrađen je spomenik od dva komada crnog mramora, navrh kojih je postavljen metalni monument, koji najprije nalikuje na golemi kuglični ležaj – ili kako se među svijetom kaže, kuglager – u čast četrdeset šestoro putnika iz vlaka Bijelo Polje – Podgorica, koji su 23. siječnja 2006. izginuli u željezničkoj nesreći kod mjesta Bioča.

Premda pogibija nije posljedica herojskoga čina, na spomeniku, uz njihova imena, stoji prigodan poetski tekst.

Poput heroja iz parka, i putnici su nosili imena od dvije vjere: pravoslavna i muslimanska.

Za heroje se pretpostavlja da su bili ateisti, dok se za putnike to nema po čemu znati.

Čitajući njihova u kamen upisana imena i godine rođenja, strani će putnik početi da zamišlja fizionomije, životopise, sudbine. Čime su se bavili, s kime su živjeli, jesu li do toga dana i časa – nesreća se dogodila u četiri popodne – imali sreće u životu.

Može tako stajati satima, nad imenima ljudi o kojima ništa ne zna, osim imena. Sve što zamisli, na neki je način istinito.

Od svih poginulih putnik najduže pamti ono u kamen uklesano bez imena i spola:

“Selimović (novorođenče)”

Ljudsko biće Selimović, o kojemu nitko ne zna ništa, domaći koliko ni stranci, jer je prekratko boravilo na svijetu da bi se o njemu išta moglo znati. Kćerka nečija i sin.

***

Pred općinom, u Bijelom Polju

Kraj je septembra, jesen će.

Pred zgradu općine u Bijelom Polju, malo prije podneva dolazi stariji čovjek, oko vrata mu obješen transparent.

Slova su sitna, valja se primaknuti pa pročitati što piše u tridesetak redaka, rukom ispisanih plavim flomasterom. A kada se već toliko primakneš, lakše ti je razgovarati sa čovjekom, nego čitati.

Povremeno naiđe netko sa kime se pozdravi.

Transparent mu zasmeta pri rukovanju.

Upita se s poznanikom za zdravlje, kao netko tko ne nosi transparent oko vrata.

Treći dan sam tu. Sjedim na terasi kafića preko puta i gledam ga.

U ruci mu najlonska vrećica, sa svim dokumentima: gdje je, koliko i do kada radio, tko ga je prevario, privatne tužbe, potvrde, biljezi, poštanske marke…

Da mu se nađe pri ruci naiđe li netko tko bi mu pomogao.

***

Luburić

Jednom, davno prije rata, sanjao sam da me Luburić vodi u svoju vilu da me pogubi.

(Luburićeva vila, u snu i u stvarnosti, u prvom je susjedstvu. Mi smo na broju 23, a Luburić na 25. Istina, on je tu bilo prije četrdesetak godina, ali snovi često ne znaju za razliku u vremenu.)

Dok me tako vodi i dok prolazimo pored naše kuće, ugledam Nonu kako stolnjak od ručka istresa kroz prozor.

Dozivam je, ali ona ne čuje.

Vidim stol u našoj trpezariji. Nakon ručka oko stola sjede moj otac, mama, Nono i – ja. Imam pet-šest godina.

Strah me je. Shvaćam zašto me Nona ne čuje kada je dozivam.

Luburić mi nešto govori, nešto kao: ne brini, to je sitnica, toliki su prije tebe zaklani.

I onda mi se odjednom prikaže da ništa od svega nije stvarno, da ja to sanjam i da mi Luburić u mome snu ne može ništa. Često se tako dogodi: san se odmakne, pretvori se u kino projekciju, koja još neko vrijeme traje, a onda se gasi, jer za nastavak nema interesa.

Tad mislim, budnim dijelom svijesti, kako se događa da ljudi umru u snu, samo se više ne probude, i nema nikakvog razloga da se i meni to sad ne dogodi. Dugo će mi trebati da se toliko razbudim da shvatim kako nemam razloga ni za ovaj strah.  

Miljenko Jergović
10. 01. 2012.

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: