Ustaški dernek u Bleiburgu

I ove godine obilježit će se bleiburška tragedija. Za neznalice, ako ih uopće ima, 15. svibnja 1945. godine, prepisujem sa Wikija, Britanci su odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji. Da ne idem u detalje, prema Wikiju, tamo je pobijeno 50.000 Hrvata. Svake godine na sutrašnji dan u Bleiburg odlaze kolone Hrvata i Hrvatica i predstavnika našeg demokracijom i domoljubljem i pravdom i istinom opsjednutog vodstva Hrvatske da bi žrtvama odali počast.

Ove godine su se Austrijanci uznemirili jer hrvatsko “odavanje počasti” drže okupljanjem nacića koji okićeni ustaškim simbolima i mašući crnim zastavama zazivaju neka bolja, mračna, stara vremena. Austrijanci su nemoćni jer ustaško ušato U u Austriji nije zabranjeno, a skup se svaki put najavljuje kao “crkveni”. Zato ćemo i ove godine u udarnom Dnevniku Hrvatske teve vidjeti razularene divljake u crnom i skrušene političare u tamnom. Ni jedni ni drugi ne mogu zaboraviti i oprostiti što je Tito učinio Hrvatima.

Što su Britanci učinili Hrvatima svi su zaboravili. Tita u Hrvatskoj danas se može i mora jebati na tisuću načina. Britanci su za nas u ovoj priči nevini jer su moćniji od mrtvog Tita. Mi Hrvati uvijek znamo kome ga se smije, kome ne smije, a kome ga se mora turati u bulju.

Ta frka oko Bleiburga nikad mi nije bila jasna. Ratovalo se. NDH je izgubila. U ratu se ubija. Pobjednik piše povijest. Žrtve trunu, rodbina pamti dok je živa. To bi bilo to. Koristiti masakr bilo koga tipa u političke svrhe prozirno je i vulgarno. Žrtve ne diže iz groba, a njihovu djecu ili unuke, ako su normalni, uznemiruje i vrijeđa.

U ratu se dečki ne dijele na dobre i loše, svi su loši. Licemjerno zavijanje nad grobovima pobijenih u Bleiburgu ruganje je mrtvima jer živi nisu tamo da bi im odali počast. Oni se samo žele fotkati za televiziju, neka susjedi vide da oni dišu crno. Političari misle da će im šanse za pobjedu na idućim izborima biti veće ako se “poklone” u Bleiburgu, “najvećem stratištu u povijesti Hrvata”.

Koliko je normalno da Hrvatine ili oni koji misle da to jesu, odlaze u Austriju i tamo se “klanjaju” kostima pobijenih Hrvata? Pretpostavimo da jest. Pretpostavimo i to da su Hrvati kulturan narod koji ne zaboravlja na svoje koji su ni krivi ni dužni izgubili život u austrijskoj vukojebini pokušavajući pobjeći od krvnika Tita. Sve je to nekako ljudski i razumljivo. Ako se i deru, ako i nose kape sa ušatim U na glavi, ako i veličaju fašističku NDH, možda je sve to u afektu? Izgubio si djeda, izgubio si baku, možda oca, možda mamu, najmanje na što imaš pravo, možda je, veličati NDH.

Ajmo sad malo na priču pogledati iz drugog ugla. Mnogi se trude, nikome nije pošlo za kompjuterom, izračunati koliko je ljudi do danas ubila Republika Hrvatska, mislim ova “naša” i ova “demokratska”. Koliko je Hrvata i Hrvatica ostavilo kosti u Agrokoru? Koliko su stotina tisuća mladih života uništili dečki i cure koji vladaju Hrvatskom od devedeset i prve? Koliko je stotina tisuća pobijenih kreditima u francima, ovrhama i užasnim porezima? Kolikima je pokralo djedovinu? Očevinu? Zatrlo sjeme?

Današnja Hrvatska sastoji se od pitaj boga koliko bleiburga. Banke su Bleiburg, Porezna uprava je Bleiburg, pravosuđe je Bleiburg, zdravstvo je Bleiburg, školstvo je Bleiburg, Vlada je Bleiburg, Sabor je Bleiburg, Kolinda je Bleiburg…

Pa ipak, mi, još uvijek živi potomci ili rodbina pobijenih i protjeranih Hrvata, ne osjećamo potrebu da odemo u bar jedan od hrvatskih Bleiburga da bismo se tamo poklonili sjenima naših najmilijih i svojoj vlastitoj sjeni. A ova je Hrvatska pobila najmanje desetorostruko više Hrvata nego je to učinio Tito?

Zašto je to tako? Zato jer su u nama ubili sve ljudsko. Zato jer nas uporno hrane prošlošću i kostima naših predaka, a sebe mesom koga krvavim očnjacima deru sa naših već odranih leđa. Pa ipak…U Bleiburgu se, po njima, dogodio masakr, a u hrvatskim bleiburzima se, po njima, dešava demokracija. Nitko od nas ne vidi da se danas u Hrvatskoj Hrvatima dešava genocid.

Bože, Hrvati nikad neće progledati. Ne, nismo prokleti. Jednostavno, mi, živi leševi, mi, žrtve hrvatske demokracije, mi, sužnji koje mori glad, glupi smo k’o kurac.

Vedrana Rudan

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: