Živi Murtić razgovara sa smrću

Tekst napisan 22. kolovoza 2008. u Sarajevu i objavljen 23 kolovoza 2008. 

U noći sa 24. na 25. kolovoza 1992. srpska je artiljerija zapaljivim minama zasipala sarajevsku Vijećnicu, narodnu i univerzitetsku biblioteku, užgala ju je kao suhu šibicu, te u jednom danu, u kojem je po gradu sipila kiša pepela, spalila više od dva milijuna knjiga.

Šesnaest godina kasnije, a tri dana ranije, u ponoć između 20. i 21. kolovoza započelo je otvaranje izložbe slika iz ratnih ciklusa Ede Murtića, postavljene u prostoru koji jedva da se počeo obnavljati i koji svojom funeralnom monumentalnošću podsjeća na neki čudan spoj i spomenik antičkoj biblioteci po kojoj se prolila lava nekoga vulkana i Auschwitzu u kojem je ljude pomorio bijes dojučerašnje braće po kulturi i jezičnom identitetu.

Još uvijek se ne zna što će Vijećnica biti u budućnosti, obnavlja li se opet za biblioteku ili će u njoj, prema prvobitnoj zamisli, biti gradska vijećnica, ali ta neobična kuća, građena u nekakvom pseudomavarskom stilu, kojim se austrougarski okupator nastojao prilagoditi domaćinima, ili svojoj romantičnoj viziji njihove kulture i identiteta, ostaje jaki znak grada, poput Ajfelovog tornja ili Crvenog trga, po kojemu se Sarajevo prepoznaje na razglednicama.

Dok su je gradili, njezini su arhitekti završavali tragično, kada je sagrađena, imala je nepopravljivo loše osvjetljenje, dok je spaljivana, njezini su radnici, na čelu s direktorom Borom Pištalom, vatrogasci i branitelji grada, onako napamet, pod kišom snajpera i granata, iznosili knjige koje bi im došle pod ruku. Ali memorija grada, one knjige koje su doista bile važne, uništena je i izbrisana. Sarajevo danas nije ni grad koji je simbolizirala Vijećnica, ni grad kojim se hvali da jest.

U toj monumentalnoj scenografiji smrti i zaborava Goranka Vrus Murtić postavljala je izložbu svoga pokojnog muža. Obično je zazorno kada bližnji, koliko god bili umjetnički kompetentni, postavljaju izložbe, rade književne izbore ili pišu stručne predgovore onima uz koje su provodili život. Probije višak privatnosti, zavlada atmosfera općeg kondoliranja, tankoćutniji u publici osjete kao da su se ponovo našli na sprovodu.

Ali ovog je puta bilo drukčije: postavka je djelovala ledeno i precizno, sve je bilo gotovo surovo u službi umjetnikovog genija i mračne ideje kojom je stvarnost kumovala njegovim ratnim ciklusima i izjedala mu godine života, a samo je jedna Murtićeva fotografija, što je visjela nad aulom spaljene Vijećnice, s koje nas je umjetnik gledao kao da smo njegov rad, djelovala romantično i sentimentalno. Ali ni taj ustupak emocijama nije djelovao kao višak: usred tolike smrti, ljudskih kostura iz ciklusa Viva la Muerte, vizija ubijanog Dubrovnika, bezbrojnih žrtava svedenih na svoju kalcificiranu suštinu, Edo Murtić gledao nas je kao jedini živ.

Njegovo slikarstvo bilo je izrazito vitalističko. Na njegovim velikim platnima, ali i na malim crtežima i skicama – katkad crtanim na poleđini dječjih radova unuka koji su se igrali po ateljeu – što ih je Murtić nervozno crtkao za vrijeme intervjua ili običnog razgovora uz viski ili tekilu, ostajao bi sačuvan pokret njegove ruke, rad ramenog zgloba ili živa igra prstiju po papiru. I danas, dok gleda njegove radove, čak i grafike kojih je na sve strane pa i na nekim bliskim zidovima, čovjeku se čini nevjerojatnim da je Murtić mogao umrijeti.

Da jest, valjda bi nestalo i tih divljih i nezaustavljivih kretnji na njegovim slikama. Izvan svake patetike i sentimentalnih općih mjesta iz sjećanja na one koji više nisu tu, reklo bi se da je Murtić živ i da u radničkom kombinezonu i dalje radi na svakom od tisuća svojih platna, crteža i skica, rasutih po salonima, sobama i galerijama. Eno ga i danas, dok traju službe Božje, ateistički revno don Branku u Dobroti završava crkveni mozaik.

U ratnim ciklusima izloženim u Vijećnici, koji su redom posvećeni smrti, Murtićev vitalizam djeluje šokantno. Razigrani iscereni kosturi, okićeni ratnim odlikovanjima, načinjeni od njegovih naglih pokreta i ispunjeni njegovim živim užasom, ne donose kontemplaciju, smirenje ili misao nad žrtvom i njezinom smrću.

Ubijanje i svođenje ljudi na kosture i na savršenstvo zakrivljene i zaljuljane anatomske konačnosti, nije se dogodilo u prošlosti, nema komemorirajuće utjehe, nego traje evo sad, na ovome mjestu, dok gledamo u te slike, i neće se zaustaviti nikad. Nigdje tako neumjesno i krivo nije zvučala sintagma – “da se više nikada ne ponovi” kao na Murtićevoj izložbi u Vijećnici. On na tim slikama insistira da se nema što ponoviti, jer rat i dalje traje i trajat će. U njegovoj interpretaciji falangistički poklič “Viva la muerte” ima drukčije značenje od onoga koji mu se obično pripisuje. Pred živom vizijom Murtićevih smrti nema smirenja.

Vijećnica pred ovom izložbom nije bila tek izložbeni prostor, potresan i ispunjen značenjima, ali ipak samo malo neobičnija galerija. Ona je postala cjelina s tim slikama, i sama umjetničko djelo, živa grobnica, produžetak crteža. Murtić nikada nije kročio u taj spaljeni prostor, ali njegovi su radovi na kraju izgledali kao da su namjenski rađeni, kao artefakti neke nove primijenjene umjetnosti, koja služi životu jednoga čovjeka i smrti jedne kuće. Šteta što će te slike biti skinute sa zidova Vijećnice, jer se učinilo da trebaju tamo zauvijek ostati.  

Na otvaranju izložbe s puno sponzora, pokrovitelja i mecena, organizirane u sklopu Sarajevo film festivala, okupila se sarajevska i internacionalna krema, od bivših stanara Farme te uspješnika i uspješnica za koje ni rođena majka ne zna čime se zapravo bave, do zajedljivih gradskih prosuditelja vječnih strogih pitanja što i tko uopće smije doći u Sarajevo a čija bi izložba trebala ostati tamo odakle je i došla, koji su zvjerali okolo i procjenjivali koliko je sve to koštalo.

Bilo je bivših i sadašnjih bosanskih političara svih nacija, filmskih glumaca i redatelja, besposličara koji se rado rukuju s poznatima, a došao je i Enver Moralić, kao i još neka gospoda koja su u životu zaradila novce pa sad na svijet mogu gledati mirno i melankolično. Sav taj svijet gužvao se oko Murtićevih slika, i teško da su previše toga mogli vidjeti i osjetiti. Ne zato što bi na ovu umjetnost bili redom neosjetljivi, nego zato što je Murtićeva izložba, više od drugih, iskala samoću.

Da su Goranka Vrus Murtić i njezini suradnici bili radikalni u svome konceptu, tada bi jedan po jedan gledatelj dolazio na izložbu. Osiguranje bi pustilo čovjeka u poluzamračen prostor sa savršeno osvijetljenim slikama, i dok on ne prođe svoj put, ne bi puštali drugog. Samo tako, u potpunoj samoći, mogla se do kraja doživjeti ova Murtićeva priča.

Samo otvorenje, s govorima i govornicima, djelovalo je živopisno. Krenulo je od kantonalnog ministra kulture, glumca Emira Hadžihafisbegovića, koji je, u skladu s visokom razinom pretpostavljenog ceremonijala, ispričao kako se prvi puta, u jednoj pariškoj kafeteriji, susreo s gospođom Gorankom. Govorio je osobno, ali ipak s diskrecijom kakva je primjerena, pred visokim gostima, da bi na kraju najavio zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji je, kaže, spremno uskočio kada su se pojavili i financijski problemi.

Bandić je svoj govor pročitao. I kako to već treba, bio je ispunjen onim općim mjestima koja nikome neće zasmetati, a toliko su opća da čovjek poslije neće biti siguran da ih je uopće i čuo. Začuli su se i uzdasi kada je kazao ono “da se više nikada ne ponovi na ovim prostorima”.

Potom je govorio Slavoj Žižek, iz čijega se podužeg predavanja moglo doznati kako se zapad držao prema opsadi Sarajeva, a uputio je prisutne i na to kakve će duševne senzacije osjetiti pri susretu sa slikama koje komemoriraju ratno vrijeme. Uslijedio je gromki aplauz, iz kojega se dalo zaključiti kako prisutni nisu imali dojam da je slavni filozof promašio kontekst, a možda i godinu ili desetljeće u kojem će održati svoj govor.

Zatim je nastupio Abdulah Sidran, koji je u Murtiću vidio nepokajanog partizana, i na kraju je pročitao svoju novu pjesmu, koja govori o tome kako je pjesnik svome ocu vratio petokraku na spomenik. Pjesma je odlična, prostor u kojem će se izgovoriti dobro je odabran, pa onda i nije važno ako je Sidran zloupotrijebio govor o Murtićevoj izložbi da predstavi nešto što s njom nije u vezi. Uostalom, i nema bolje posvete umjetniku, nego kada mu pjesnik pročita pjesmu.

Da, starinski je to, ali i umjetnost je, kao i moral primjerice, totalni old fashion. A onda je nešto stručno rekao Darko Glavan. Goranka Vrus Murtić govorila je toliko kratko da je to one koji su sve doista i slušali moglo dirnuti. Cijeli ceremonijal, od ulaska slika u Vijećnicu, postavljanja izložbe i rada na njoj, sve do otvorenja slikao je izvanredni sarajevski fotograf Almin Zrno. Od toga bi, akobogda, mogla nastati knjiga.

Točno iznad tog mjesta, iznad govornice, visjela je njegova fotografija. Živi Murtić gledao je govornike i nas publiku kao da smo mrtvi, pa smo došli pogledati svoje autoportrete iz rata u kojem smo stradali.

Na određeni način tako je i bilo: lako nam se moglo dogoditi da nas više nema. Kao što se i mrtvima, onima koji počivaju u masovnim grobnicama, moglo dogoditi da se nađu na našem mjestu. Presudio je slučaj, o kojem ljudi ne vole misliti. Nije, međutim, bilo slučajno spaljivanje Vijećnice, a potom i uništenje memorije jednoga grada, kao što slučajna nije ni slikareva genijalnost. Gospođi Goranki i ljudima koji su s njom radili slijedi naklon, jer su znali poštovati ono što nikada nije slučajno.

Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: