Život, čak i ako počinje začećem, u Hrvatskoj gubi svaki smisao rođenjem

Pravo na život sasvim sigurno ne počinje začećem, a jednako sigurno ne može završiti njime, nego se mora protezati sve do biološke smrti. Tu pak nastupaju brojni logički problemi, jer kako definirati tko i kako daje i koliko dugo jamči to pravo na život? I kome? Samo djetetu? Nek' se rodi, a onda... Ta će djeca imati jedno od najgorih obrazovanja u Europi, golemu šansu da kasnije budu nezaposleni, zaduženi i predodređeni za život s roditeljima do smrti

Vojska dječice u najboljim uniformama koje javna nabava može nabaviti polako i sigurno maršira u vlastitu propast. To je scena koju ćemo možda ubrzo gledati pred našim vrtićima i školama. Propast u Hrvatskoj počinje jako brzo, odmah nakon rođenja. Ta će djeca imati jedno od najgorih obrazovanja u Europi, golemu šansu da kasnije budu nezaposleni, zaduženi i predodređeni za život s roditeljima do smrti. Premaleni da shvate svu težinu hrvatske povijesti, sadašnjosti i budućnosti gacat će nevino u papučicama, nemajući, doduše, u vrtiću baš kvalitetnu hranu i dovoljno pažnje od premalog broja potplaćenih i premorenih odgojiteljica. Kasnije će se ogrnuti uniformama, kojima će pokušati sakriti brutalne razlike nastale Tuđmanovom vizijom o dvjesto bogatih obitelji, i dalje srljajući u vrlo upitnu budućnost.

I tako imamo Hod za život… U grozničavom komunikacijskom strahu od spominjanja zabrane bilo čega, a kamoli zabrane prava na pobačaj (čitaj: odlučivanje žene o vlastitu tijelu, zdravlju i životu), obiteljaši, kanadski i ini bojnici za pravo na život (nerođene djece!) svezali su se u gordijski čvor. Čvor koji se jedino može razvezati upravo ostavljanjem situacije onakvom kakva je danas – zakonsko-moralnim kompromisom da je pobačaj nužan kao mogućnost, civilizacijski doseg koji važe prava žena i potencijalni život djeteta, ionako neraskidivo vezan uz roditelje, biološke ili ne, još kojih dvadesetak godina nakon tog famoznog začeća. Zlobnici bi rekli u Hrvatskoj i kojih četrdesetak godina nakon začeća.

Jednakost za sve žene od trenutka začeća, poručuje nam djevojčica s plakata Hoda za život. Izgleda da su životari htjeli i ovdje izvesti mentalnu akrobaciju oko toga tko i kada ima pravo na život. Borbom za prava nerođene djece, dakle, ukidaju se prava već rođenoj djeci – ženama koje rađaju. Jedino što je konstantno je da u tim umotvorinama uvijek i jedino nerođena djeca imaju neka prava, jer čim se rode, gube pravo odlučivanja o svom životu i svojoj djeci. Riječ je očito o svojevrsnom obliku fetišizacije djece, bez razmišljanja o okolnostima njihova rođenja i njihovu budućem životnom putu i potrebama. Valjda će se Bog za to pobrinuti.

U potpunoj suprotnosti s baljezganjem Batarela, Stiera, Planinića i drugih (namjerno) neinformiranih likova, znanost ne samo da ne tvrdi da život počinje začećem, nego se otkad postoji ne može dogovoriti ni što je život. Na sreću, kada počinje život sasvim sigurno nije ključno, čak ni bitno pitanje za taj život. Čak i da se nekim čudom ili silom dogovorimo da život počinje začećem, on je u početku neraskidiv od života majke. Fetus ionako ne može preživjeti bez majke, a sve i da može, teško da bilo tko smatra začeće najvažnijim ili uopće bitnim dijelom svog života. Ukopanim inzistiranjem na začeću kao krajnjoj crti bojišnice za život, koji u današnje vrijeme često traje i devet desetljeća, u najmanju je ruku krajnje površno i vrlo svjesno zanemaruje stotine tisuća događaja, pretpostavki, uvjeta, interakcija, krajolika, osjeta i svega ostalog što čini jedan život. Je li bitno samo roditi se, iako vam to začeće uopće ne jamči ni rođenje bez obzira na zakone o pobačaju, ili je ipak bitnije voditi računa o cijelom tijeku potencijalno dugog života djeteta i, naravno, roditelja?

Pravo na život jedna je ispuhana frazetina, a iz sadašnje hrvatske perspektive gotovo i cinična. Pravo na život sasvim sigurno ne počinje začećem, a jednako sigurno ne može završiti njime, nego se mora protezati sve do biološke smrti. Tu pak nastupaju brojni logički problemi, jer kako definirati tko i kako daje i koliko dugo jamči to pravo na život? I kome? Samo djetetu? Nek' se rodi, a onda – budući da u ovoj zemlji već sada nema uvjete za kvalitetan i dostojanstven život, a uskoro će vjerojatno jedva imati uvjete i za životarenje – pravo na život prestaje?

Jasno je i da se bilo kakvim snažnijim ograničavanjem pobačaja izravno napada najsiromašniji sloj stanovništva, koji je najmanje mobilan, najmanje u mogućnosti platiti pobačaj kod privatnika, a kamoli otići u inozemstvo. Zabrana, ali i samo ograničavanje prava na pobačaj imat će značajan učinak, ali ni približno onakav kakav priželjkuju potpuno neinformirani i kratkovidni borci protiv prava žena. Hrvatska je već danas praktički mrtav čovjek koji hoda, osuđenik koji čeka svoj zadnji obrok. I to obrok koji ne može birati kao zadnju perverznu etatističku naknadu za oduzimanje prava na život. Može se eventualno nadati korici suhoga kruha; pekarnice su ionako naše gotovo jedino recentno dostignuće – i čašu vode domaće proizvodnje, uz slatkorječivu, beznačajnu i pitku poruku Louise Hay. Svako ograničavanje prava žena i prava potencijalne djece na normalan, prihvatljivo običan život odrazit će se na još bržu propast ove iscijeđene zemlje.

Nikola Sarnavka, tekst za Forum tjedni magazin

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: