Bugün okul bulunmayan

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, vratio se mali Ibro iz škole, pita ga otac otkud tako rano, a mali će na to: “Danas nema škole.” “Kako nema?”, u čudu će babo. “Tako”, veli, “nema.”

I?, rekoh. Šta i?, kaže Kožo. To ti je vic?!, velim ja, a on će na to: pa ko je reko da je vic?

Nije vic, jasno da nije vic, odavno već nema u Bosni i Hercegovini viceva, ima samo zaključaka i odluka Vijeća ministara, entitetskih i kantonalnih vlada. A odluka i zaključaka kantonalnih vlada o Muji, Sulji i malome Ibri ima upravo urnebesnih. Evo samo posljednjeg, ne znam jeste li ga već čuli: Vlada Kantona Sarajevo zaključila nedavno kako u gradu Sarajevu ima ravno deset osnovnih škola viška, i kako je to neracionalno rasipanje budžetskih sredstava, pa stala ozbiljno razmišljati da te škole ukine, odnosno pripoji drugima, i tako uštedi lijepe pare.

Doći će tako, shvatili ste zaključak kantonalne Vlade, mali jedno jutro Ibro kući, pitat će ga otac otkud tako rano, a mali će odgovoriti da nema škole. Kako nema? Lijepo, veli Ibro, nema: na katu administrativne službe Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, a u prizemlju automat-klub Cezar.

Ne znam ja, doduše, zaključke kantonalne Vlade pričati kao Kožo, ali razumjeli ste: jedna od ukupno četrnaest državnih, entitetskih, kantonalnih i distriktnih vlada u Bosni i Hercegovini zaključila je, eto, da je u Sarajevu neracionalan – broj škola!

To, naime, da je u Sarajevu točno deset osnovnih škola viška zaključila je jedna od točno deset upravo kozmički besmislenih i uzaludnih kantonalnih vlada: to da je financiranje osnovnih škola u Sarajevu rasipanje budžetskih para, ne znam kako plastičnije da vam objasnim, zaključilo je jedno od ukupno stotinu sedamdeset bosanskohercegovačkih ministarstava, što samo na hiljadu službenih automobila godišnje troše osamdeset milijuna konvertibilnih maraka. Što je, usput, osam puta više od cjelokupnog godišnjeg budžeta Sarajevskog kantona za vrtiće i osnovne škole.

Brzopleto biste i vi, kao i ja, zaključili da se sarajevsku kantonalnu Vladu živo jebe za vašu djecu – ja se ispričavam na neškolovanom jeziku, ali nije da ja nemam škole, nego je neće imati vaša djeca – da nije ista kantonalna Vlada nekidan, usred nervozne čaršijske diskusije o ukidanju sarajevskih škola, donijela odluku o davanju suglasnosti za otvaranje nove privatne srednje škole, Maarif Koledža na Vracama. Kad neće brdo Muhamedu, hoće Muhamed brdu. Nije, shvatili ste, da nema dovoljno brda – barem u Sarajevskom kantonu brda ne nedostaje – nego nije bilo dovoljno Muhameda.

Sarajevski Maarif Koledž, naime, jedna je od škola kakve odnedavno osniva novoutemeljena turska fondacija Maarif, Erdoganov odgovor na Fethullaha Gulena i njegov u međuvremenu ozloglašeni Hizmet, što je posljednjih godina razvio mrežu od preko hiljadu turskih škola i fakulteta u cijelom svijetu. Turski ideološko-obrazovni građanski rat prelio se tako i u Bosnu i Hercegovinu, gdje na mjestu Gulenovih škola sada niču Maarifove, pa će tako i njihova nova škola na Vracama biti otvorena u zgradi u kojoj je do sada bio Gulenov Tursko-bosanski koledž.

Nije da se to nešto i krije: čelnici SEDEF-a - Fondacije za razvoj obrazovanja Sarajeva, pod čijim će okriljem, uz vrtić Kid IUS, Osnovnu školu Isa-beg Ishaković i sarajevski Internacionalni univerzitet, turski odgojno-obrazovni sustav u Sarajevu s Maarif Koledžom biti, kako oni kažu, “zaokružen u cjelinu” - ne propuštaju o Gulenovoj “terorističkoj organizaciji” govoriti niti na svečanostima u svojim sarajevskim školama.

U kojima će se, eto, ubuduće umjesto o Sarajevskom atentatu učiti o Fetulahcijevu državnom udaru na Erdogana. Nije, najzad, ni da se to osobito krije: kad je prije koji mjesec predsjednik fondacije SEDEF Hasan Topaloğlu sa Studentskim centrom potpisao ugovor o zakupu tri zgrade, istakao je kako je “njihov cilj prikazati Tursku u najboljem svjetlu”.

Elem, vratit će se mali Ibro iz škole, pitat će ga otac otkud tako rano, a mali će na to: “Bugün okul bulunmayan.” “Kako nema škole?”, u čudu će babo. “Böylece, hayır”, odgovorit će mali, “Dan turskog nacionalnog jedinstva”, a otac će iznenađeno: “Šta, danas je Milli Birlik Günü?”

Zatvaraju se tako u Sarajevu bosanskohercegovačke škole i osnivaju turske, zatvaraju se državne škole jer su od budžetskih para, dakle skupe, dakle neracionalne, a otvaraju privatne jer su od turskih para, dakle džabe, dakle racionalne. Ekonomska je logika neumoljiva, pa se rješenje nameće samo od sebe. Dobro, ne baš samo od sebe, nego od turskih para: ako je skupe i nerentabilne kantonalne institucije, poput deset osnovnih škola, pametno zamijeniti turskima, zamislite koje bi se tek fantastične uštede postigle da se Turcima povjeri i onih deset neracionalnih federalnih kantona? Da se ministar obrazovanja Sarajevskog kantona Elvir Kazazović vrati jednog jutra s posla, žena ga upita otkud tako rano, a on njoj: “Danas nema Kantona.”

“Kako nema?”, u čudu će ona. “Tako, lijepo”, na to će on, “u prizemlju automat-klub Cezar, a na katu İstanbul Büyükşehir Belediyesi - İl Saraybosna.”

Pa kad su već škole turske, što turski ne bi bili i svi oni neracionalni kantoni i sama neracionalna Federacija BiH? Da se Federacija lijepo nazove, štajaznam, Bosanski pašaluk, službeno Elajet BiH, sa beglerbegom mjesto visokog predstavnika, pa podijeli na racionalnih deset sandžaka. Da se stvar tako lijepo historijski, kako ono, “zaokruži u cjelinu”, i okonča ovo zajebavanje - ja se izvinjavam na lošem bosanskom, ali nije da ja ne znam bosanski, već ga neće znati vaša djeca - s takozvanom Bosnom i Hercegovinom.

Elem, dobio na kraju Ibro na baušteli heftu urlauba, otišao vidjeti svoje u rodnu Bosnu i već sutradan se vratio natrag u Njemačku. Pita ga Fata otkud tako rano, a Ibro će na to: “Danas nema Bosne.” “Kako nema?”, u čudu će ona. “Tako”, veli, “nema.”

Boris Dežulović, kolumna za Oslobođenje

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: