Ime je prva čovjekova mana, ono ga razlikuje od drugih

Ovako je govorio Setrak Melikjan, djed s majčine strane, jedan od onih koje je mimoišao veliki pogrom: “‘Tko je patio, ne može ispričati priču onako kako se odvila, već samo vlastitu priču. Tko je patio, ne može razumjeti.’” I odmah zatim, nakon zatvorenog dvostrukog navodnika, slijedi pripovjedačeva rečenica: “Moji djedovi bili su jedni od tih vodiča koji hodaju ispred tebe ali se ne osvrću da vide slijediš li ih.” Zaista: “Knjiga šapata” niz je upletenih vlastitih priča, koje uglavnom pripadaju onima koje pripovjedač zove “armenski starci iz mog djetinjstva”, ponavljajući ovu frazu poput inkantacije, pjevnog žalobnog refrena u masivnom tijelu ovoga romana od skoro pet stotina stranica, što su ga za Sandorf preveli Ana Brnardić Oproiu i Adrian Oproiu, i to s rumunjskog. A kako i zašto s rumunjskog, to ostavimo pažljivijem čitatelju za kasnije, jer je u ovoj knjizi važno što je prije čega ispričano, pa onda neka i u priči o knjizi bude važna ista stvar.

“Knjiga šapata” je, kao što se već sluti, porodični i društveni roman, roman-freska o armenskoj povijesti, od pogroma iz 1895, preko pogroma iz 1915, od onoga 26. kolovoza 1896. kada je Armen Garo, diplomirani inženjer agronomije, upao s grupom boraca u Osmansku banku, zaprijetivši da prestanu pokolji jer će inače dići u zrak sef i sve novce, turske i europske, koji se nalaze u njemu, preko osvete organizirane skupine očajnika, koji su u akciji nazvanoj Nemesis pobili skoro sve inicijatore pogroma iz 1915, tog prvog genocida našega vijeka, do dana kada je osamdesetogodišnji Armenac Kurken Janikjan 1973. pozivajući se na istu osvetu u Los Angelesu ubio turskog konzula i njegova tajnika. Ali sve vrijeme to je jedna vrlo privatna, osobna i intimna priča, ispovijest onih kojima nije dano drugo pravo osim da pričaju vlastitu priču, ne ulazeći u veliku priču, “onako kako se ona odvila”.

Sam naslov “Knjiga šapata” ima u sebi gotovo obredni prizvuk. Posvećen je onima koji su preostali nakon konačnog pogroma i razmilili se po svijetu, a zatim se skupili u svoje male zajednice, bez prava na zavičaj i bez države koja bi ih uzela u zaštitu. Oni, sugerira pripovjedač, govore šapatom, nastoje da ne zauzimaju prevelik prostor, trude se da ostanu od drugih neprimijećeni, i fanatično sakupljaju dokumente koji ostatku svijeta ništa ne znače, nižu fotografije onih koji se nisu vratili, i nastoje, sami za sebe, ispričati vlastitu priču i sačuvati uspomenu.

Do ove je knjige i kao čitatelj vrijedilo dozreti. Ako nevolje imaju nekog smisla – a mora da imaju, jer se inače ne bi ni događale u tako amblematskim i ikoničnim oblicima – ako imaju smisla naša sitna progonstva i bezdomništva, a imaju i ona, jer ne bismo bez njih upoznali svijet – tada je mogući smisao u čitanju jedne ovakve knjige o grandioznom progonstvu i bezdomništvu. Pritom pisane bez ikakve ambicije da se još nekom nasjedne na savjest, da se dođe do utjehe ili prava na popravljanje historije i na novu priliku u budućnosti. Za Armence sasvim sigurno neće biti nove prilike. Niti je bilo one propuštene. Drevnome kršćanskom narodu, čija starina civilizaciji služi da se naruga svim velikim i malim koji bi da se pozivaju na nekakvu svoju kršćansku tradiciju, kao da je usud, ili je to bio sam njegov kršćanski Bog, namijenio da odživi i da vlastitim primjerom evocira sve one mitske nevolje kojima je Jahve, uglavnom iz zabave, izlagao one starozavjetne narode.

Ovako je govorio drugi, možda i važniji djed, Garabet Vosganjan, pa je pisac to istakao i u motto knjige: “Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo.” Na drugom mjestu kaže: “Ime je prva čovjekova mana, ono ga razlikuje od drugih.” I nisu to staračke mudrolije, nego nešto što je proizašlo iz iskustva koje ne pripada nekom prošlom vremenu, nego će vrlo korisno poslužiti u svakom vremenu u kojem ti ljudi žive. Oni su, dođimo i do toga, dio drevne, u međuvremenu izbjeglicama namnožene, armenske zajednice u Rumunjskoj. Žive u međuratnoj, kraljevinskoj Rumunjskoj, pa za Antonescua i njemačke okupacije, od koje ih oslobađaju Sovjeti, i nastupa komunistička diktatura, pa pod Nicolaeom Causescuom. Za to vrijeme njihova povijest teče mimo povijesti zemlje koju su naselili, sve više u mašti i u nekim mitskim predodžbama, zasnovanim na nekoj davno nadživljenoj političkoj situaciji. I kao svi pripadnici malog naroda, tako i oni imaju svoju fantaziju o armenskom mjestu među velikima i o onome što bi Armenci morali učiniti za vlastiti spas.

Mali, potisnuti i prestravljeni svijet naroda koji je preostao nakon turskog pogroma u stalnoj je konspiraciji. Kad god se nešto važno dogodi u svijetu, crkveni odbor koji čine najugledniji pripadnici zajednice, oni koje Vosganjan zaziva “armenski starci iz moga djetinjstva”, sastaje se usred noći na armenskom groblju, u jednoj od grobnica, gdje ih nitko ne čuje i ne uhodi, da raspravi kako bi se rečeni događaj mogao odraziti na zajednicu, je li to za Armence dobro ili loše, i kako bi se događaj mogao iskoristiti za ostvarenje onoga žuđenog cilja – uspostavu velike Armenije. Posljednji put se tako nađu nakon Kennedyjeva ubojstva, kad zabrinuto razmatraju tko je mogao ubiti Kennedyja i čiji je sve to interes.

Imaju oni svoje mitske figure, kao i svoju zabranjenu, sramnu povijest, koju tumače u tajnosti, suprotno općeprihvaćenim istinama. Jedna od takvih figura, možda i najvažnija, general je Dro. Ratni heroj iz Prvoga svjetskog rata i iz vrlo kratkog razdoblja armenske nezavisnosti što je potrajala tokom nekoliko mjeseci 1918, general Dro nije se mirio s porazom. Sovjeti su ga godinama držali u zatočeništvu, a onda su mu iznenada dopustili da ide kamo mu je volja. Nisu ga se plašili jer su u svojim rukama imali generalovu ženu i sina. Međutim, njemu, luđaku, nije bilo ni na kraj pameti da se pokori, krenuo je s protusovjetskim djelovanjem i okupljanjem svoje razbijene vojske. Držao je vatrene govore, prijetio iz inozemstva, ne dajući ni pet para na to što će mu Sovjeti ubiti ženu i sina. I da, naravno, ubili su ih, ali general Dro nije se zaustavljao, nego je samo tražio saveznike koji bi mu pomogli da oslobodi Armeniju. I na kraju ih je, kao i toliki očajnici iz malih naroda, avanturisti i manijaci, našao u – nacistima. Tako su se jednoga dana u ulici pojavili vojnici u njemačkim uniformama, s armenskom trobojnicom oko rukava, da novače dragovoljce za Armensku legiju, koja će sudjelovati u bici za Staljingrad. Neki su pošli, drugi nisu pošli. Oni koji su pošli, nikad se nisu vratili, a Sovjeti su se grdno osvetili onima koji su, eto, sa đavolom zasanjali svoj lijepi domovinski san. Od tog je vremena u narodu ostalo vjerovanje da je vojska generala Droa negdje sakrila i zakopala svoje oružje. Možda bi ga trebalo naći da se tim oružjem obrane goli život i čast preostalih živih i svih mrtvih?

Varužan Vosganjan pisac je dva talenta i dvije naizgled suprotstavljene, paradoksalno postavljene književne strategije: dokumentarist i maštar, onaj koji bi da ispriča priču baš onako kako se ona dogodila i čarobnjak snažne imaginacije, pisac povijesti i pisac velike bajke, koja na čitatelja djeluje kao da i nije napisana i domišljena iz glave jednoga čovjeka, nego je nastala i dalje se razvija iz duha jednoga tisućama godina starog svijeta. “Knjiga šapata” Vosganjanov je zavjetni roman, pisan iz više različitih perspektiva i u ime barem dva zavjeta: armenskog i djetinjeg. Ovo je, naime, i knjiga o djetinjstvu, jedinstvenom i drukčijem od svih drugih djetinjstva (kakve knjige o djetinjstvu jedino i smiju biti). Istovremeno, ovo je knjige o djetinjstvu svijeta. I o smrti kao načinu života i sjećanja.

Kada je Vosganjan lani dobio Angelusa, veliku poljsku i srednjoeuropsku nagradu, i kada se raščulo o čemu govori njegova knjiga, u času sam zažalio što je, vjerojatno, neću pročitati. Tko bi u Hrvatskoj ili u Srbiji, Bosni, Crnoj Gori, preveo i objavio rumunjsku knjigu s armenskom temom? I onda se, eto, dogodilo. Zahvalan sam prevoditeljima i Sandorfu, vrlo zahvalan. Onaj tko pročita “Knjigu šapata”, shvatit će i zašto.

I na kraju, malo trivijalnog čuđenja. Ne mogu ga izbjeći jer je istinsko čuđenje, premda je i trivijalno. Varužan Vosganjan osim što je magičan pisac, veliko europsko književno otkriće, profesor je ekonomije i političar. U dva je navrata bio ministar u rumunjskim vladama, i to u resoru koji – pod malo samo malo drukčijim nazivom – u Hrvatskoj drži Zdravko Marić. Pokušajmo zamisliti da gospodin Marić napiše roman. Ili da roman pročita? Ako ne on, onda neki drugi ministar. Ako ne u ovoj desnoj vladi (iako je bio ministar upravo u desnim vladama), onda u onoj lijevoj? Ma, nema šanse, baš nikakve. E, tu je razlika, i to ne u politikama, onim europskim i onim hrvatskim, nego je razlika u kulturama.

Miljenko Jergović

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: