Kamen, drvo i željezo

I opet nitko iz vrha vlasti nije došao na državno obilježavanje Dana antifašističke borbe u šumu Brezovica. Plenković je poslao ministra Božinovića. Kolindin izaslanik bio je istarski župan Valter Flego. Jandrokovića je predstavljao Jasen Mesić. Nijedno od troje glavnih nije imalo 45 minuta za minornu udaljenost od 59,17 kilometara od Zagreba do Siska.

Smije li se to čitati kao politička poruka? Apsolutno. Je li zlurad i nekorektan zaključak da je izbjegavanje antifašističkih obljetnica nekovrsni statement garniture koja upravlja državom? Ni govora.

Nedolazak troje političara najvišeg ranga ne može biti slučajnost, ni splet okolnosti. Naprotiv, to je napadan politički čin i samo slijepac može progutati objašnjenja da su i predsjednica, i premijer, i predsjednik Sabora na praznični dan imali prečeg i apsolutno neodgodivog posla negoli da časkom samelju tih 59,17 kilometara i osobno se poklone nevinim žrtvama najkrvavijeg razdoblja naše povijesti.

I pritom se, naravno, mora postaviti glavno pitanje koje vrte i naši građani, a s njima, posve sigurno, i diplomatski predstavnici europskih država u Hrvatskoj. Dakle, zbog čega od antifašizma, kao sivi miš od lasice, bježe najviši dužnosnici države koja je po Ustavu utemeljena na antifašističkim vrijednostima, a pritom nijedno od njih do sada nije dalo ozbiljnijeg povoda da ih se doživljava kao poklonike fašizma i njegove banovinske enklave, Pavelićeve NDH?

Paradoks, ha? Imamo antifašizam u Ustavu. Imamo državni praznik i neradni dan. Obavezno se šalju izaslanici. Imamo dokumente za Bruxelles u kojima se pozivamo na tekovine antifašizma. Imamo sve što treba, ali NJIH nikad nema.

No razlozi za tihi bojkot, koji se uvijek brižljivo maskira pokrivanjem forme, zapravo su jako jeftini, licemjerni i prozirni. Unutar HDZ-ovih garnitura uvijek je, doduše, bilo tipova koji privatno poklanjaju prijateljima boce s Poglavnikom na etiketi, kao što ih ima i danas, uvijek su oni imali svojih Hasanbegovića, ali taj kurs nikad nije bio predominantan.

Ali inženjering maksimalizacije biračkih glasova, koji HDZ brižljivo njeguje kao svoj vrhovni princip sve od Tuđmana pa do danas, nalaže da se stranka nikad jasno ne diferencira ni prema jednom ideološkom punktu. Pa tako neće ni prema antifašizmu. Diskurs naprosto mora ostati volatilan, dvosmislen, opna dovoljno rastezljiva da može obuhvatiti i kvrgavi kamen, i šiljato drvo, i hrđavo željezo.   

Tu vječnu, kalkulantsku igru skrivanja nogu preuzeo je i Plenković, premda sebe opisuje kao hrabrog europskog državnika koji je »tu da ruši tabue« i stvari postavlja na njihova prava mjesta. Jer, vrag zna, sutra mu mogu nasušno zatrebati Bruna Esih. Željka Markić. Glasnović. Iličić. Njihovi istomišljenici. Nogometna gerila koja viče ubij Srbina. Pa čak moguće i biskup Košić, koji ga je danas nazvao prostitutkom, ali to se može i promijeniti ako posrnuli zasvjedoči da mu je srce ipak na »pravome putu«. Deviza je uvijek zbrajaj, nikad ne oduzimaj. Izaslanici mamac za jedne, bojkot udica za druge. Politika »anything goes«. Figa u džepu.

Tehnologija, a ne ideologija. I eto zašto je Uefa, prije koji dan u St. Etienneu, ekskluzivno za hrvatske navijače, morala povješati karte svih izvedenica kukastih križeva i ostalih zabranjenih nacističkih i ustaških simbola. Da se zna što se smije samo kod kuće, jasno uz relativizaciju kakve tu doma zlata vrijede. Tipa Kuščevićeve: »Nije 'za dom spremni' isto kad se veže za Pavelića i za hrvatsku vojsku«.

Sanja Modrić, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni: