Ko je sakrio kisik od 12 banjalučkih beba?

Krajem maja je obilježeno 25 godina od smrti 12 banjalučkih beba. Riječ je o stravičnom zločinu, kome se kumovale sankcije međunarodne zajednice, zajedno sa bahatošću lokalnih moćnika. Prošlo je četvrt vijeka od ovog stravičnog zločina, a mi ne znamo sušti fakat - da li je moglo biti spašeno 12 novorođenčadi?

Podsjećanja radi, prema zvaničnoj verziji, na odjeljenju za intezivnu njegu u banjalučkom porodilištu, uslijed nedostatka kiseonika potrebnog za adekvatan tretman, između 22. maja i 19. juna 1992. godine umrlo je 12 od 14 smještenih beba. Srpski mediji su za to optužili međunarodnu zajednicu, odnosno blokadu Bosanske krajine od hrvatskih i bosanskih snaga. I to jeste istina. Ali, samo jedna njena strana.

Slučaj 12 banjalučkih beba bio je neposredan povod za veliku vojnu operaciju "Koridor" u ljeto 1992. godine, tokom koje su srpske snage zauzele Bosansku posavinu i uspostavile kopnenu vezu između zapadnog i istočnog dijela Republike Srpske.

Poodavno je u zapećak gurnuta priča o snimanju filma Težina srca, koji govori o strašnom incidentu zbog koga je 1992. godine umrlo 12 banjalučkih beba. Vlasti su ubjeđivale javnost kako film treba da se snima na teritoriji RS-a, a pominjalo se da će se u glumačkoj postavi naći Džon Malkovič, Paz Vega, Goran Višnjić i još neka zvučna imena. Od svega toga, u svim ovim godinama, dakako, nije se desilo ništa.

Ubistvo djeteta je ubistvo ljudskog roda. Ovim bestijalnim činom 12 puta je ubijeno čovječanstvo. Naknadno, od posljedica nedostatka kiseonika, umire i 13 banjalučka beba, Slađana Kobas. Marko Medaković, rođen 21. juna 1992. godine, nakon rođenja je bio bez kiseonika desetak minuta, što je dovelo do toga da diše sa trećinom pluća, dovelo je do pojave cerebralne paralize, hematoma na mozgu i krivljenja kičme. On je jedini preživjeli u ovoj tragediji.

A nije moralo tako biti...

Ali, zapitajmo se, onako ljudski, nije li ovaj užas mogao biti izbjegnut? Nije li bilo moguće, uprkos međunarodnim sankcijama, na bilo koji način doturiti, prošvercovati, prokrijumčariti kiseonik i tako spasiti život djece? I, ako je bilo moguće, zašto to nije urađeno i ko je kriv za takvo saučesništvo u zločinu?

Bilo je moguće spasiti 14 beba...

Zašto smo čekali četvrt vijeka da priznamo sebi i svijetu ovu istinu, to je već pitanje za svakog od nas ponaosob kada se pogleda u ogledalo. Mnogi poznavaoci tadašnjih prilika su smatrali, doduše potiho, da je čitav događaj smišljen i isceniran i da predstavlja "paradigmatičan slučaj" srpske propagande.

U prilog takvim tumačenjima navodi se tvrdnja Borisava Jovića, bliskog saradnika Slobodana Miloševića, u njegovim memoarima, kao i podatak da su u neposrednoj blizini Banjaluke postojala dva aktivna postrojenja za proizvodnju medicinskog kiseonika. Jović je otkrio da se radi o "patriotskoj" podmetačini statističkih podataka o smrtnosti djece u normalnim uslovima kao jednokratnom incidentu.

Kako je moguće da jedan tako visokopozicionirani funkcioner blizak Miloševiću kaže kako se, zapravo, radilo o "patriotskoj podmetačini"? Da li je riječ o nacionalističko-nekrofilskom ludaku, ili je Jović znao o čemu priča?

Hajde na momenat da se vratimo na fabrička postrojenja za proizvodnju medicinskog kiseonika. U Banjaluci se nalazila tada najveća livnica čelika u Jugoslaviji. Jelšingrad je imao više fabrika mašina (prese), i dvije livnice čelika, od kojih jedna (manja) u Bačkoj Palanci i druga (najveća u bivšoj Jugoslaviji) u Banjaluci.

Za proizvodnju čelika je potreban kiseonik. Livnica čelika u Banjaluci ima u svom sastavu i "Kisikanu", u kojoj se prozivodio kiseonik, punio u boce i veći dio prozvodnje se prodavao vanjskim kupcima, kupcima izvan preduzeća. Dakle, kiseonika je moglo nedostajati jedino na taj način da se namjerno ne isporučuje nekome kome je potreban.

Nameće se sljedeće pitanje: da li je takozvani industrijski kiseonik mogao biti upotrijebljen za medicinske svrhe? Naravno da je mogao, jer, u suštini, tu nema nikave razlike. Problem su bili surfaktanti za otvaranje bronhija kod prijevremeno rođenih beba. Djetetov prvi udisaj zavisi o surfaktantu, pa prerano rođene bebe sa nepotpuno razvijenom proizvodnjom surfraktanta imaju teške komplikacije disanja.

Radi se o tome da su ovu materiju, kad god su htjeli, u džepu mogli prenijeti piloti te zvaničnici RS-a i tadašnje samozvane Republike srpske krajine, koji su svakodnevno helikopterima krstarili na liniji Banjaluka - Beograd. A, nisu. Ponavljam, ovo niti jednog trenutka ne amnestira međunarodnu zajednicu.

Na žalost, po svemu navedenom, izgleda da je Jović bio u pravu kada je rekao da je riječ o "patriotskoj podmetačini". Tome ide u prilog i presuda Radoslavu Brđaninu pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, u kojoj se tretman ovog slučaja u srpskim medijima 1992. godine navodi kao jedan od primjera propagande koja je bosanske Srbe trebalo okrenuti protiv Muslimana i Hrvata.

Međutim, sve i da je tako, sve da se nikako nisu mogli u džepovima dopremiti surfaktanti, u silnim zabranjenim preletima, i dalje su se mogli spasiti životi 14 beba. Kako? Pa, Caritas Banjalučke biskupije je u to najteže vrijeme ipak nabavio potrebne boce sa kiseonikom (iz Njemačke). Međutim, lokalne (tada još paravojne) formacije uzele su boce "za svoje potrebe", kakve god one bile.

Banjalučka bolnica na Paprikovcu ove boce nikada nije vidjela. O tome svjedoči i izjava biskupa banjalučkog Franje Komarice, koji je 23. novembra 2011. godine, povodom 25 godina rada banjalučkog Caritasa, izjavio u zahvalnici dr. Milenku Aničiću: "Zahvaljujući Tebi i Tvojim vjernim zamjenicima i suradnicima, naša je biskupija u zadnjih 25 godina svoga postojanja ispisala osobito svijetle stranice svoje svjedočke povijesti", istaknuo je biskup Komarica.

On je potom prvi put javno progovorio o "tragičnom događaju sa početka rata u Bosni i Hercegovini, o čemu se i danas nerado govori. Riječ je o tragičnoj smrti 12 beba u banjolučkom rodilištu u lipnju 1992. godine zbog nedostatka kisika, uslijed ratne prometne blokade. Caritas Banjolučke biskupije je uspio humanitarnim konvojem iz Zagreba u Banju Luku dovesti dovoljan broj boca s kisikom za preživljavanje beba, ali su tadašnje srpske vojne vlasti oduzele sve boce i usmjerile ih u nepoznatom pravcu." (Katolička tiskovna agencija)

Da je sve to tako svjedoče i izjave mnogobrojnih ljudi, koji su, iz razumljivih razloga, željeli ostati anonimni. "Ja sam lično (uz nekoliko drugih) pretovarao boce u tadasnjoj kasarni 'Kozara'", rekao nam je jedan svjedok. "I ja sam tada bio u 'Kozari' i sjećam se svega. Sjećam se da su helikopteri letjeli u Srbiju, ali sa rizikom", navodi drugi...

Dragan Bursać, tekst za portal Al Jazeera Balkans

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: