Ma, batali izbore, 'ajmo mi uvesti diktaturu!

Opet se učestalo čuje mantranje o luksuzu prijevremenih izbora. Kao, izbori su jezivo skupi, a pritom se ništa u omjeru političkih snaga neće promijeniti, čemu onda trošiti novac, vrijeme i živce, pametnije je u ovom času, dok se birači ne skoncentriraju i ne odluče kome će se hametice prikloniti, da HDZ skrpa kakvu takvu većinu. Pa, tko živ, tko mrtav.

Izbori možda i jesu skupi, no skupo je uglavnom sve što vrijedi, pa i demokracija. U svakom slučaju, diktatura je mnogo jeftinija i praktičnija, gledano iz kuta političara. Nema zamornog snubljenja glasača, nema neizvjesnosti, nema predizbornih i postizbornih dogovora, nema ucjena sitnih stranaka, nema cjenkanja. Divota. No trenutačno je volja građana takva da nijedna stranka nema uvjerljivu većinu, nego su prisiljene na sklapanje saveza.

Princip toliko nepopularan među hrvatskim političarima, naime da moraju uvažavati nečije druge želje i interese, a ne samo vlastite i želje i interese onih sila koje iz pozadine vuku konce. Stvari, dakle, tako stoje, demokracija je takva kakva jest, a diktatura nije struja da ju je lako uvesti, pa se zagovornici nove HDZ-ove većine moraju krpati kako stignu.

Pritom se nitko od političara koji gude o skupoći izbora i koji su tobože zabrinuti za džepove građana koji izbore plaćaju, a nedavno su, recimo, opelješili građane uvalivši im besmislene razdjelnike za grijanje, nitko od njih ni da pomisli da nešto nije u redu s njima samima, da se oni, političari i stranke, trebaju mijenjati, da svoje ponašanje, svoj rad i svoju politiku trebaju prilagoditi građanima ako žele zadobiti njihovo povjerenje.

Ne, političari su najiskrenije uvjereni u vlastitu savršenost i čekaju da se građani predomisle i promijene. Vrijeme radi za političare, mora se reći. Jer su, za razliku od većine građana, oni zbrinuti, siti, budućnost im je vrlo svijetla, mogu mirno čekati da građani popuste.

Ta strategija, inače, već odlično prolazi u nekim dijelovima Hrvatske, o čemu najbolje svjedoče rezultati izbora u najsiromašnijim i najbesperspektivnijim županijama. Ondje je uvjerljivo, negdje i s više od 70 posto glasova, izbore dobila stranka koja je i osiromašila te županije, ukrala im budućnost, natjerala ondašnje stanovnike na masovan bijeg u inozemstvo.

Posebna priča su kandidati kojima za vratom sjede organi gonjenja, u Hrvatskoj, doduše, vrlo inertni organi koji i prečesto otkazuju, kandidati čije su najupečatljivije fotografije nastale u policijskim vozilima ili pred vratima istražnog zatvora u Remetincu. Sklonost Hrvata takvim likovima zahtijeva specijalističku medicinsku ekspertizu, što nadmašuje kvalifikacije potpisnika ovih redova, pa će se zato kloniti hrvatske psihopatologije.

Međutim, to ne mijenja činjenicu da je takvo ponašanje birača iracionalno, da više sliči ponašanju navijačke gomile koja svojim sportskim mezimcima oprašta sve i svašta i ostaje im vjerna do smrti, nego ponašanju razumnih, trezvenih bića koja s distance promatraju i procjenjuju rad, ponašanje i učinke vlada i stranaka te na temelju toga donose odluku kome će dati povjerenje da odlučuje o sudbonosnim, ali doista sudbonosnim pitanjima ovoga društva i svakog pojedinca ponaosob.

Kad je o izborima i glasačima riječ, premalo se i ne tako ozbiljno uzima u obzir ona golema većina koja ne izlazi na izbore. Naime, na izbore posljednjih godina ne izlazi više od 60 posto glasača. Ako to nije bolan udarac onima koji se bave politikom, onda ne znam što jest. No ne izgleda da to imalo brine političke mogule. Kao što nogometne mogule ne brinu prazni stadioni.

Zato to izaziva priličan bijes nabrijanih glasača na društvenim mrežama koji apstinente optužuju za dezerterstvo, izdaju, nebrigu, pasivnost, nazivajući ih biranim pogrdnim imenima. Politički analitičari su suzdržaniji, oni masovno suzdržavanje od izbora najčešće objašnjavaju frazom "gubitak povjerenja u političare", spominje se i apolitičnost.

Ne znam koliko je među apstinentima onih koji svjesno bojkotiraju izbore. Koliko god da ih ima, to je prvorazredni politički čin, oni šalju vrlo jasnu poruku političkoj "eliti". Poruka, dakako, nije verbalna, a može se prevesti na mnogo načina. Kao: Nisam glup, vidim čije interese štitite, izaći ću na izbore kad počnete brinuti o interesima većine nas. Ili: Gadite mi se. Odvratni ste. Ne želim imati posla s vama. Ne zaslužujete moj glas. I mnogo sličnih prijevoda te masovne građanske tišine.

Tu se već može govoriti o subverziji, o nekoj podvrsti masovnoga građanskog neposluha koji obično izostane kad na nj pozovu aktivisti nevladinih udruga. I samo možemo zamisliti kako bi to izgledalo da izbore bojkotira 90 posto birača. Bi li to probudilo političare iz dubokog samozadovoljstva, bi li ih nagnalo na korjenitu promjenu? Teško je vjerovati u to. Vjerojatnije je da bi samo odmahnuli rukom i rekli ono što je odavno jasno svima koji to žele vidjeti. Rekli bi, naime, koga briga za glasače, politika se ionako ne vodi za njih i zbog njih.

Edo Popović, kolumna za Express.hr

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: