Nitko na Sutjesci

Piše: Boris Dežulović, kolumna za Oslobođenje

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pričao ponosni stari Krajišnik unucima kako je to bilo četres’treće na Sutjesci, kad su ih zarobili četnici. “Njih pet hiljada, a nas desetorica, sve dok nas ne zarobiše, kukala nam majka, pa će ovako: ‘Koji ne skine gaće i ne naguzi se, biće odmah strijeljan!’”, započe đed svojim balavim mališanima, pa otpuše dim. “Idu četnici, oca im jebem, od jednog do drugog, vidim ja Ivan odmah skinuo gaće i naguzio se”, otpuhuje prađed dramatične, dugačke dimove, “skinuše onda gaće i Vukašin i Brana, naguziše se i Crni i Perica, a ja samo slušam jauke i gledam kako bradonje idu prema meni.” Tu starina zastade, a balavci se oduzeše. “I? Šta je onda bilo”, užasnuto povikali oni, “šta su tebi uradili?”

“Ih”, odmahnuo ovaj, “mene strijeljaše.”

Tako je nekako ispalo tri četvrt vijeka nakon one slavne bitke na Sutjesci, pa ako je koji partizan i preživio Petu ofanzivu, četnici ga danas trenutačno “strijeljaše”, a svih onih sedam hiljada nesretnika što su ostavili kosti u vrletima Tjentišta, sedamdeset četiri godine kasnije bogami lijepo naguziše.

Lijepo bi se, naime, pali partizani s Tjentišta iznenadili kad bi mogli ustati iz one spomen-kosturnice podno kamene sutjeske kipara Miodraga Živkovića, pa – i prije nego bi saznali da je isti državni umjetnik, što je sijao partizanske spomenike po Jugoslaviji, u međuvremenu po cijeloj Srbiji i Srpskoj posijao krstove časne i spomenike četničkim oslobodiocima – vidjeti sve one državne i partijske delegacije sa srpskim zastavama i dvoglavim orlušinama.

Na cijeloj onoj ledini nigdje nijednog druga iz Hrvatske, Slovenije ili Makedonije, nigdje nijednog niti iz Bosne i Hercegovine da nije Srbin, ni samoga vrhovnog komandanta najzad nema, kao da je u zemlju propao. Samo srpske delegacije u službenim Mercedesima, Passatima i Audijima, predvođene Miladinom Dragičevićem, privatnim Milinim polagačem vijenaca za jubileje i parastose, i šefom Dodikova orkestra za vjenčanja i sprovode. Bogami je sa svim onim srpskim trobojkama i crnim limuzinama spomenički kompleks na Tjentištu prošle nedjelje izgledao poput Dodikova obiteljskog imanja u Bakincima kraj Laktaša, kad je ono ženio sina. Samo što je kod Dodikovih u Bakincima bilo nešto više četnika, a na Sutjesci manje ranjenih.

Sedamdeset četiri godine kasnije - da te stvari umjesto Stipe Delića režira George Romero - podigla bi se uz jezivu škripu ona teška betonska ploča, oprezno bi izvirio Sava Kovačević, pa se brzo vratio unutra.

- Bogtejebo, Nurija, izgubili smo – procijedio bi slavni komandant.

- Dobro, realno – malodušno bi dobacio drug Pozderac – nismo imali nikakve šanse.

- Ne, ne, to je samo - objasnio bi onda s razglasa na bini predsjednik Socijalističke partije Petar Đokić - na bazi različitih pogleda prema posljednjem građanskom ratu u Jugoslaviji došlo, nažalost, i do različitog odnosa prema antifašističkim tekovinama i događajima iz Narodnooslobodilačke borbe.

- More li to malo tiše?! – začuo bi se na koncu bunovni, pospan glas pod spomen obilježjem Prve i Druge dalmatinske brigade.

Ima o tome – o tim, kako se zovu, “različitim pogledima” i “različitim odnosima” – zgodna jedna priča s Trebevića iznad Sarajeva, gdje su prije nekoliko mjeseci, sjetit ćete se možda, diverzanti iz zloglasne grupe “nepoznatih počinitelja” prošloga ljeta polomili antene na releju Radio-televizije Republike Srpske i na zidu ispisali veliki grafit “Četnici, marš iz Bosne”, pa se potpisali tradicionalnim simbolom bosanskih antifašista – petokrakom zvijezdom u turskom polumjesecu. Od mladoturskih partizana smješniji je, međutim, uspio ispasti Milenko Savanović, ministar rada i boračko-invalidske zaštite u Vladi Republike Srpske, koji je izjavio kako “lomljenje antene RTRS-a i grafit ‘Četnici, marš iz Bosne’ predstavlja vraćanje u doba od 1941. do 1945. godine”, i kako “takav postupak govori i o primitivizmu počinilaca i njihovoj udaljenosti od evropskih vrijednosti, demokratije, ljudskih prava i poštovanja drugih”.

“Grafit ‘Četnici, marš iz Bosne’ predstavlja vraćanje u doba od 1941. do 1945. godine”, rekao je Dodikov ministar Savanović, pa se par mjeseci kasnije mrtav hladan pojavio na obilježavanju sedamdeset četvrte godišnjice bitke na Sutjesci, vrativši se dakle aritmetički usred “doba od 1941. do 1945. godine”, da valjda tamo drugovima partizanima pojasni kako je koncept tjeranja četnika iz Bosne protiv svih “evropskih vrijednosti, demokratije, ljudskih prava i poštovanja drugih”.

Cijela je Republika Srpska veliki tematski park Ravnogorskog pokreta, niču brončani vojvode i betonski đenerali kao gljive poslije kiše oko Kragujevca, eno ih i u parkovima i u školama i na freskama u crkvama, da je toliko četnika bilo četres’treće ne bi partizani realno imali nikakve šanse: prije samo koji tjedan bradati se heroji postrojili u Višegradu na zakletvu “evropskim vrijednostima”, spremni da odmah krenu prema Tjentištu i najebu se keve Titovim partizanima, a samo dva tjedna prije komemoracije na Sutjesci po podrinjskim se i krajiškim krčmama slavila rehabilitacija Nikole Kalabića. Pa se na sedamdeset četvrtoj obljetnici svadbe Dodikova sina na Tjentištu žalosni žale i čudom čude zašto pod zastavama antifašističke Republike Srpske nema drugova iz ostalih republika.

Čudo su, kako vidite, ti “različiti pogledi” i “različiti odnosi prema antifašističkim tekovinama”. Veće su čudo još samo “evropske vrijednosti, demokratija, ljudska prava i poštovanje drugih”.

“I? Šta je onda bilo??”, povikala sedamdeset četiri godine kasnije užasnuta praunučad.

“Ih”, odmahnuo ponosni stari Krajišnik, “ja ga strijeljao.”

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: