Obični ljudi pitaju jedno: Todoriću, gdje je naša lova?

Za sistemsku tvrtku o kojoj ovise sudbine ne samo njezinih zaposlenika i širokog kruga poslovnih partnera već i sudbina čitave zemlje, a upravo takvim je Agrokor definirala Plenkovićeva vlada i to joj je bio alibi za donošenje famoznog zakona za jednu osobu, poznatog kao "lex Todorić", dakle za tvrtku o kojoj ovisi sudbina cijele zemlje i dalje se gotovo ništa ne zna o tome kako je i zašto Agrokor zapao u probleme. 

Hrvatski građani, većina njih, čiji život, sadašnjost i budućnost, tvrde iz Vlade, ovise o raspletu misterija Agrokor, ni nekoliko mjeseci otkako je stvar pukla ne znaju kako se mogla slomiti tvrtka čijeg su vlasnika sve dosadašnje vlasti, uključujući trenutnog zagrebačkoga gradonačelnika, držale u naručju, tetošile ga, češkale i zatrpavale gomilom novca i povlastica. Građani, također, pojma nemaju ni kako će se to odraziti na njih i - najvažnije – koliko će ih to koštati.

I dok nas, dakle, Plenković, Dalićeva i ekipa uvjeravaju da je Agrokor više od privatnog biznisa i privatne stvari Todorićevih, Todorići se i dalje prave kao da je u pitanju njihova privatna, intimna stvar. Nešto kao nacionalnost, religija, seksualna orijentacija. Ni riječi objašnjenja od njih još se nije čulo o tome kako im je to uspjelo promašiti zicer težak nekoliko stotina (ili tisuća) milijardi. 

Novinare, od one sorte koji u rojevima opsjedaju sudove, zgradu Uskoka, remetinečki zatvor i privatne rezidencije osoba koje nešto zeznu, nije danas vidjeti ispred dvorca Todorićevih niti ispred frizeraja najstarijeg Todorića, kao da su u zemlju propali. Kao da u cijeloj toj milijardskoj zavrzlami nema ni trunka interesa javnosti. Kao da ih neka snažna, nevidljiva sila odbija od dvorca i Todorića. Čini se da im je zanimljivije loviti verbalne gafove predsjednika SDP-a nego financijski megagaf (bivšeg?) predsjednika Agrokora. 

A ne primjećujem i da nešto pritiskaju Zdravka Marića, ministra financija iz Agrokorove kvote, koji i dalje pati od teškog oblika amnezije kad je riječ o razdoblju dok je kao viskopozicionirani menadžer Agrokora donosio odluke koje su na kraju srušile tu korporaciju, ali i kad je riječ o razdoblju kad je kao ministar financija sudjelovao u odlukama o kreditiranju Agrokora državnim parama i u zataškavnju stvarnog stanja i problema korporacije iz koje je uskočio u Vladu. 

Dakle, nitko od odgovornih i od onih koji bi morali znati ništa ne zna. I u tom silnom neznanju samo lupetaju razne fraze, kao na primjer onu da je Agrokor prevelik da padne, što god to značilo. A znači, kad sve skupa zbrojite, oduzmete i podijelite, samo jedno – Todorićevi će biti na dobitku, platit će se iz državne blagajne, koju pune građani, ako se zaboravilo. Trebali su je puniti i Todorićevi, ali kao što vidimo - nisu. Poznato je da duguju za porez, samo se još ne zna koliko milijuna i milijardi.

U zemlji u kojoj poreznici u svakom trenutku znaju u lipu koliko im duguje neki beznačajni poduzetnik, ili još beznačajniji građanin, ti isti poreznici pojma nemaju koliko im duguje sistemski značajni Todorić. A nije izbjegavao samo plaćanje poreza. Nije, također, plaćao najam državnog zemljišta, pa onda najam prostora, zatim komunalije... A svejedno je svake godine dobivao stotine milijuna kuna državnog poticaja i isto toliko teške kredite državne banke za obnovu i razvoj. 

A kad je ponestalo keša, država je uskakala žitom iz strateških rezervi i tko zna čime još. U svakoj uređenoj i uljuđenoj državi to bi se vrlo brzo raspetljalo i saznalo, ali, kao što znamo, Hrvatska nažalost ne spada u tu klasu država. Za usporedbu, nesistemski poduzetnici, na primjer neki mali, nezavisni književni izdavač, duguje li i državi u vidu jedne neobjavljene knjige za koju je prethodne godine dobio potporu, ne može računati na novu potporu sve dok dug ne podmiri. 

I to je u redu. No za sistemskog Todorića to ne važi. Unatoč golemim dugovanjima državi u vidu poreza, neplaćenog najma zemljišta, komunalija i poslovnih prostora, on je sve te godine uredno dobivao državne potpore, a početkom ove godine, kad je već bilo jasno da je kompanija u gadnim problemima, od državne banke (HBOR) dobio je 378 milijuna kuna kredita. I to je, tvrde nam Plenković i njegovi ministri, također u redu. 

Kad se jedna vlada počne u toj mjeri brinuti o korporacijskim privatnim interesima, kako se Hrvatska vlada brine o interesima Agrokora, to znači samo jedno – kraj demokracije. Jer, kako to lucidno primjećuje benediktinka Teresa Forcades govoreći o društvenoj pravednosti, demokracija se odnosi na jednaka prava, a kapitalizam se uvijek ticao privilegija. 

Pa je tako, nastavlja sestra Forcades, i kapitalizam koji sebe naziva liberalnim utemeljen na privilegiju, odnosno slobodi nekolicine potpomognute državnom moći. To je srž onoga što trebamo znati o Agrokoru. Da je to koncern utemeljen ne na slobodnoj tržišnoj utakmici već na privilegiju i obilatoj državnoj potpori. I naravno, trebamo znati na što su sve potrošene milijarde dobivene iz državnog proračuna, dakle uzete iz naših džepova.

U prošlom broju ovog tjednika pisalo se o tome da je u se, na se i poda se dinastija protrajbala stotine milijuna kuna na torbice, modne krpice, helikoptere, jahte, ljetovanja, hranu, piće, gostovanja zvijezda turbofolka... No to je još sitniš u usporedbi sa svotom koju su im velikodušno darovale sve prethodne vlade. 

Političari i njima vjerni ekonomisti, govoreći o tome, skrivaju se iza raznih verbalnih akrobacija i fraza, dodatno zamućujući ionako mutnu igru. Nama, običnim, nesofisticiranim, izravnim ljudima pada na pamet samo jedno grubo, netaktično pitanje – Todoriću, gdje je naša lova?

Edo Popović, kolumna za Express.hr

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: