"Ološ"

Primitivizam je uvijek primitivizam, i nemate načina presvući ga u nešto drugo. Primitivizam nema dresove - sve je to, uvijek, jedan isti tim. 

Ali jeste misterija: devedesetih godina, u onoj regionalnoj karamračini, crnogorski parlament (a bješe tamo živopisnih političkih predstavnika) djelovao je sasvim pristojno i uljuđeno. Dvadeset godina kasnije, imamo suprotnu sliku. 

Vidjeli ste ih - kao kokoti kidišu i skakuću. Riječi lete, kao na južnjačkoj pijaci. Ne znače ništa, samo larma. Buka i bijes.

Izgleda da je „ološ“ (uz evergrin „izdajnik“), omiljena uvreda u današnjoj Crnoj Gori. Rječnici bilježe tri značenja - najgori sloj društva, nešto što je od upotrebe izgubilo vrijednost i naplav, smeće koje nanese voda. Zanimljivo je, moram priznati, kada dekodirate uvrede, pa ih pretvorite u rječnička značenja. Djeluje pomalo lirski (što bi rekao Knežević), ali kad se prevede, ne izgleda toliko stašno kao dok se događa. Ipak, vjerujem da je nominacija „ološ“ popularna jer korisnicima djeluje kao neka turbo riječ, ojačana riječ - zbog dodatnog učinka toga „loš“.   

Ipak, najljigavije djeluju kasniji medijski pokušaji da se opravdaju poslanici i javne ličnosti koje sebi dopuste ovakve gadosti. Prosto je neodoljivo kako svi namah emigriraju u epsku svijest. Po pravilu ide formulacija o odbrani časti na tradicionalan način. Tu se pomene i opsovana majka - a svaki Crnogorac na to će potegnuti sablju, itd... itd... Jedan poslanik je u prostorijama Vijesti gromoglasno napomenuo da će uraditi isto što i njegovi preci prije više vjekova u istoj situaciji. Iako je vrlo malo vjerovatno da su njegovi preci (prije više vjekova) imali posla sa Vijestima, ali, epika je zajeban žanr, očas te gurne u miješanje vremenskih ili moralnih planova. Sjećam se toga iz osnovne škole - kad god neki mali nasilnik udari nekog slabijeg, opravdanje razrednom ili direktoru škole je glasilo - opsovao mi je majku. Premda smo svi znali da „slabiji“ ne psuje.   

Ali, gotovo da je dirljivo metodološko saglasje koje vlada između Đukanovića i frontovaca kada je riječ o javnom pravdanju neoprostivih postupaka. Kada se pravda lični primitivizam pričaju iste stvari. Koliko je to zapravo slična svijest. Kada ne preostaje ništa drugo na uvredu se mora odgovoriti uvredom... Prije nekih dva milenijuma jedan Nazarećanin je izveo socijalnu revoluciju tvrdeći da je ovakav stav - glupost. I grijeh. Crnogorci se zaklinju u njegov nauk, ali, malo se toga primilo, nema sumnje. Doduše, kad vidim ko im (i kako) tumači Nazarećanina, ništa mi nije čudno. 

Nakon svega, nije mi jasno zašto Kneževiću smeta - lirika. I sam se bavi lirikom. Zašto diksvalifikuje lirske izraze. Vjeruje li da su manje istiniti? Ili je problem što lirika rijetko kad zvuči kao - uvreda.

Mandić je sa pričom o građanskom ratu ušao u opasnu zonu. Riječi nisu naivne i ne znam koliko je pametno ljudima u sluh ubacivati taj jezivi refren. Čak iako pominjanje građanskog rata prije govori da je jedan političar pogubio veze sa stvarnošću. A tek Oluja, na način crnogorski: da li zaista neko vjeruje da je takvo što u Crnoj Gori danas moguće? Vjerujem da ni sam Mandić ne vjeruje u to. Pa zašto onda to govori? Moguće da postaje žrtva političke egomanije, boljke koja je odnijela značajnih žrtava proteklih decenija u Crnoj Gori.

Tako sa stanovitim užitkom izgovara te riječi - pomisliće neko da mu je građanski rat - posljednja nada. Rečenica „Napad na moje obezbjeđenje je mogući uvod u građanski rat“, u suštini daje savršen psihoportret onoga ko je izgovara. Nacionalni lideri prije ili kasnije postanu žrtve mesijanskog kompleksa, a egomanija nikad nije saveznik mudrosti. Ali zato jeste svake pizdarije koja svakoj budali može pasti na pemet...

Balša Brković, kolumna za dnevni list Vijesti

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: