Plenković samo nepotrebno provocira Rusiju

Premijer Andrej Plenković nije u krivu kad ističe da u međunarodnom odnosima osim interesa moraju postojati i određena načela. On tim argumentom brani svoj stav da je Hrvatska, iz perspektive žrtve ratne agresije početkom devedesetih godina, danas gotovo moralno obavezna solidarizirati se s Ukrajinom.

Međutim, Plenkovićeva ideja da bi hrvatske vlasti, na osnovu iskustva iz procesa reintegracije Baranje i dijelova Slavonije i Srijema, mogle pomoći Ukrajini u vraćanju Donbasa i Luganska, koje sada nadziru proruski separatisti, pa čak i Krima, potpuno je promašena. Zato što premijer uopće ne razumije kako je došlo do povratka tog teritorija pod hrvatski suverenitet.

Plenković je i ovaj tjedan, prilikom saslušavanja ministrice Marije Pejčinović Burić pred članovima saborskih odbora za vanjsku politiku i za europske poslove, tvrdio da je »najuspješnija mirovna misija otkad UN postoji« omogućila Hrvatskoj da »bez ijednog ispaljenog metka, bez ijedne žrtve zaokruži svoj teritorij«. Bilo bi sjajno da je zaista tako bilo, ali, nažalost, nije. Ne bi Hrvatska, uz posredovanje UN-a, vratila Vukovar da Hrvatska vojska prethodno nije oslobodila Okučane, Knin, Petrinju...

Bez »Bljeska« i »Oluje«, ali i operacija u koje je 1995. HV bio uključen u BiH, srpski pobunjenici ne bi se mirno reintegrirali u Hrvatsku. Prisiljeni su na to bili snagom hrvatskog oružja i nakon spoznaje da je Slobodan Milošević digao ruke od njih.

Stevo Culej koji je »krvave gaće nosio po Velebitu«, pridonio je postizanju Erdutskog sporazuma neusporedivo više nego Jacques Klein. Doduše, Klein je uime UN-a nesporno odradio dobar posao i zasluženo je odlikovan Veleredom kralja Zvonimira s lentom i Danicom. Ali, plavi šljemovi su u Hrvatskoj bili od 1992. i samo su cementirali SAO Krajinu dok hrvatski vojnik nije zauzeo tri UNPA zone.

U državnom vodstvu bilo je ljudi koji su smatrali da bi jednako trebalo postupiti i u slučaju Sektora istok, ali Franjo Tuđman donio je jednu od najboljih odluka u svojem predsjedničkom mandatu i prihvatio posredovanje UN-a.

Dakle, radna skupina Plenkovićeve vlade, s bogatim iskustvom reintegracije hrvatskog istoka, bila bi eventualno od koristi Ukrajincima kad bi oni prvo sami vojnom akcijom oslobodili barem dio okupirane zemlje i ostatak separatista potom doveli u situaciju da se predaju i priznaju autoritet središnje vlasti u Kijevu. To se, međutim, ne čini realnim. Stoga je i Plenkovićeva politika u odnosu na ovaj međunarodni problem duboko pogrešna.

Može se premijer koliko god hoće ljutiti na SDP-ovca Domagoja Hajdukovića kad mu to kaže, ali neće time ništa promijeniti. Ovo što sada Plenković radi neće nimalo pomoći Ukrajini i samo će nepotrebno isprovocirati Rusiju.  

Dražen Ciglenečki, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni: