Raskol HDZ-a za normalnu Hrvatsku

Neće biti političke uravnoteženosti dok se HDZ ne podijeli na dvije stranke, ekstremno desnu karamarkovsko-brkićevsko-hasanbegovićevsku, i plenkovićevsko-božinovićevski desni centar. Za Hrvatsku je, naravno, neusporedivo važnije ostaje li jedinstven HDZ, nego raspada li se HNS.

A sada bi mogao biti pravi trenutak za taj politički preokret, koji bi zemlju, nakon četvrt stoljeća, napokon mogao poštedjeti neprestanog grotesknog ljuljanja između proustaškog keženja i proeuropskog licemjerja, te zaustaviti permanentnu pučističku prijetnju koju, još tamo od splitske Rive u siječnju 2002, HDZ koristi da osvoji vlast, da onda – zapazite navodnike – preko noći postane »proeuropski«.

Jer, što imamo sada? Evo zanemarenog primjera: premijer, navodni antifašist Plenković, prije desetak dana u Kutini je svesrdno podržao stranačkog gradonačelničkog kandidata Zlatka Babića, predstavivši ga kao gospodarskog spasitelja grada.

Ali je dakako prešutio da je Babićev kandidat za dogradonačelnika Damir Markuš, jedan od glavnih organizatora postavljanja ploča s ustaškim pozdravom.

Nekoliko dana uoči drugoga kruga, Kutinom je kružio letak »Ajmo Babiću, ajmo Kutina – Za dom!!!«, u kojemu je Markuš opisan kao »dragovoljac HOS-a koji se borio protiv srbo-komunističke agresije pod našim povijesnim pozdravom 'Za dom spremni', i koji ga živi svojim svakodnevnim radom'«.

Letak zagovara Babića i Markuša, ali i dogradonačelničku kandidatkinju Sonju Repić, »našu uzdanicu iz redova 'U ime obitelji', veliku pobornicu Željke Markić koja se bori protiv ubijanja Hrvata prije njihovog rođenja«.

Dakle – ili Plenković i sam podržava one koji »svojim svakodnevnim radom žive« ustaški pozdrav, ili guta knedle i govori što ne misli, jer nema snage da pobijedi ustaške simpatizere u stranci. I premnogo je tinte, uostalom, proliveno o Plenkovićevu odbijanju da ustaštvo istjera iz Hrvatske, pa ne treba na nj više ni trošiti riječi.

Nešto, međutim, valja i ponoviti: u ključnim političkim trenucima posljednjih petnaest godina, HDZ je vlast osvajao pučističkim metodama. Račanova je koalicija, pod neprestanim protueuropskim uličnim prosvjedima, pa i prijetnjama nasiljem, bila prisiljena i sama otkazati suradnju s Haškim sudom, da bi Ivo Sanader preuzeo vlast na valu protuhaške histerije, pa zajedno s Vladimirom Šeksom – glatko uhapsio i izručio Gotovinu.

Isto se dogodilo i 2012: nije Karamarko s Mostom formirao vladu zato što su iznijeli ne znam kakav gospodarski plan, nego zato što je petnaestak besposlenih ratnih veterana gotovo dvije godine prijetilo nasiljem građanima i Milanovićevoj vladi. Te važne činjenice valja imati na umu kada Plenković onako svećenički glagolja o »političkoj stabilnosti«.

No sada je možda čas da i on plati račun za stranačko beščašće kojim se i sam okoristio. Preširoko je zapasao, i prerizično zaigrao: računajući na Vrdoljakovu moralnu ravnodušnost i vlastohleplje – a možda i osobno simpatizirajući HNS-ov liberalizam – zamislio je da će ih lako dobiti u vladu.

I sada će ustašama vjerojatno morati objašnjavati – kako je mogao toliko riskirati, a ne uspjeti? Kako je mogao tvrditi da cijeli HDZ podržava koaliciju sa strankom omražene Vesne Pusić, koja je HDZ onomad optužila za agresiju na BiH? Neće ovih dana biti lako Plenkoviću u HDZ-u – a pravo mu i budi. Ali time neka se bakće on sam – nama, za razliku od njega, uistinu jest do te famozne »političke stabilnosti«.

A može li biti stabilna zemlja u kojoj vladajuća stranka podržava ustaški pozdrav u mjestu u kojemu su ustaše održavale jedan od najužasnijih logora smrti u okupiranoj Europi? Mogu li građani biti mirni i spokojni u zemlji čija vlast podržava ispisivanje ustaškog pozdrava pod spomen-pločom srušenoj sinagogi, kao što se ovih dana dogodilo u Kutini? Ne mogu, ma što sami mislili o tome.

Zato se valja nadati da i HDZ-u dolazi čas istine. Podržava li ta stranka ustaštvo ili ne – može li to itko jasno odgovoriti? »I da i ne«, vjerojatno bi bio najtočniji odgovor. Pa ako je tako, dajte se već jednom razdvojite: jedni neka idu s Hasanbegovićem i Esih, pa neka nastavljaju pučističko podrivanje demokracije, a oni drugi neka se ispričaju Jadranki Kosor, reafirmiraju antifašizam i ojačaju demokratski blok desnog centra.

Tek bi tada, valja se nadati, ustaše u ovoj zemlji s vremenom uistinu propali – jer bi ostali bez vječnog pokrovitelja. Jer, bez raspada HDZ-a na antifašističku i ekstremno desnu frakciju, ovome nacionalnom igrokazu laganja i jeze nikad neće biti kraja, a Hrvatska će se još dugo, iskolačenih očiju, izbezumljivati u svjetonazorskoj ludnici svojeg utemeljitelja Tuđmana, tog besmrtnog partizana u ustaškoj uniformi.

Boris Pavelić, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: