Stavite naočale, svijet se promijenio

Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić imenovao je mandatarkom nove vlade dosadašnju ministricu uprave Anu Brnabić. Buduća premijerka ima 42 godine, školovala se u SAD-u i uživa ugled vrsne stručnjakinje, ali dio tamošnje javnosti je načisto pobjesnio. Ona je, naime, porijeklom Hrvatica, ljetuje u obiteljskoj kući na Krku i nikad nije skrivala da je gay. Osim što je žena, to su dvije »mane« koje SPC i ultrakonzervativni krugovi u Srbiji drže nepodnošljivima, a pogotovo kad su se one koncentrirale na vrhu izvršne vlasti države. Ali svijet ide naprijed, a ne nazad, vjetar novog doba zahvatio je čak i jedno od demokratski najzaostalijih društava u ovom dijelu Europe.

Lani se donekle usporediva situacija lomljenja starih tabua dogodila i u Londonu, britanskoj prijestolnici sa skoro devet milijuna stanovnika, gradu s najvećim BDP-om u Europi. Gradonačelnik je postao Sadiq Aman Khan, socijaldemokrat iz Laburističke stranke, i to s rekordnim postotkom biračkih glasova ikad zabilježenim u povijesti britanskih izbora. Problem koji britanski svjetonazorski dinosauri imaju s Khanom proviruje već iz njegovog imena. Rođen je u useljeničkoj radničkoj obitelji iz Pakistana i muslimanske je vjere. Prvi put musliman i migrant na čelu Londona, pa još i bivši odvjetnik koji se specijalizirao za ljudska prava.

Idemo dalje? Irska, zemlja čije se gospodarstvo može pohvaliti rekordnim rastom u Europi. Početkom ovog mjeseca dobili su novog premijera. U katoličkoj državi, poznatoj po dugogodišnjoj tvrdoj politici konzervativnih sentimenata spram prava žena i nekih drugih ranjivih skupina, Vladu preuzima Leo Varadkar iz stranke liberalnog konzervativizma i demokršćanstva Fine Gael. I njegov uspjeh  presedan je s obzirom na ono što se uobičajeno smatra irskim mentalitetom, a pogotovo mentalitetom njegove tradicionalistički orijentirane stranke. Jer je Varadkar, prvo, otvoreni homoseksualac, a, drugo, sin je ekonomskog izbjeglice iz Indije. No, novi duh obračuna sa starim predrasudama u Irskoj pomolio se i prije njega. Još do 1993. irski su homoseksualci bili kažnjavani po zakonu, a prije dvije godine vlast je, nakon referenduma, morala ozakoniti istospolne brakove.

Stvari se, dakle, obrću. Ne brzo, ne svuda, ne paralalelno, ne na traci, ali pukotine se otvaraju jedna za drugom. Trend se ne da zaustaviti. Pa se zato zapitajmo jesu li slični procesi razlaza s predrasudama mogući u Hrvatskoj, koliko je naše društvo otvoreno za ovakve promjene? Koliko smo kompatibilni s novim vremenom. Možemo li  zamisliti da se na mjesto predsjednika Hrvatske vlade uspne muškarac koji ima muža ili žena koja je u istospolnoj zajednici sa ženom? Ili da u Banske dvore, sa svojim timom, sjeda političar muslimanske vjere koji  navečer klanja u džamiji, ne jede svinjetinu i ne pije gemišt? Ili Srbin, pravoslavac, doseljenik iz Požarevca, koji je u Zagrebu završio studije i zaposlio se u Gradskom poglavarstvu?

Naravno da takvo što ne možemo ni zamisliti. Dok biskup Košić proklinje i naziva prostitutkom Plenkovića jer se koalicionirao s HNS-om koji podržava gay prava, dok klerikalne organizacije uspijevaju zaustaviti čak i uvođenje zdravstvenog odgoja u školama, dok razni hasanbegovići arbitriraju u medijima o tome što je dopustivo i moralno za »pravo hrvatstvo«, nema, naravno, ništa od toga. Ali nova vremena sigurno će pregaziti atavizme, stavite naočale, evo ih već i na našim vratima.

Sanja Modrić, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: