Tko će sebi masnije pljunuti u lice

Na facebook stranici gdje navijačka skupina Torcida prodaje suvenire, majice i kape, uoči Dana antifašističke borbe jedan od administratora je napisao: »Sutra je obljetnica napada III. Reicha na SSSR, a to je RH neradni dan, tako da ni Torcida shop neće raditi.«

Zamišljam tog momka; sigurno se kune u mit o Hajduku - narodnom klubu za koji se ne navija, nego živi. Sigurno je barem jednom stao iza transparenta »I pape i dida su bili Torcida«. Pretpostavljam i da je bio na Poljudu kad su se navijači opraštali od legende kluba Frane Matošića, kad je razvijen transparent: »Velike pamtit ćemo dane, slavne dane Matošića Frane.«

Kad u internet tražilicu ukucate ime Matošića Frane i pokušate naći podatke o njegovim igračkim danima, naći ćete da je ovaj veliki nogometaš u razdoblju između 1944. i 1955. godine 196 puta u službenim utakmicama nosio bijeli dres i za Hajduk postigao 122 gola. Naći ćete da se Frane Matošić u godinama II. Svjetskog rata priključio partizanskom pokretu i da je obilježio »jednu dugu i slavnu Hajdukovu epohu iz četrdesetih i pedesetih godina XX. stoljeća«.

Na fotografijama ćete vidjeti velikog splitskog napadača u bijeloj majici, na kojoj kao grb splitskog kluba stoji petokraka zvijezda. To su fotografije iz vremena koje je odajući poštu velikom splitskom nogometašu evocirala sjeverna tribina Poljuda: »Velike pamtit ćemo dane, slavne dane Matošića Frane.«

Želeći ispasti duhovit, a u skladu s crnokošuljaškim političkim trendom prisutnim kod dijela nogometnih navijača pa i navijača 'splitskih bilih', onaj administrator sa stranica Torcidinog 'fan shopa' hraknuo je u lice svom klubu i uspomeni na sve u što se sa sjeverne tribine Poljuda zaklinje. Nije to ništa neobično i ne događa se samo u Splitu. 

Pljuvanje želučane sluzi, takozvano hrakanje na velike i slavne dane vlastite prošlosti u Hrvatskoj je neka vrsta nacionalnog sporta. Taj sport počeli smo prakticirati u osvit neovisnosti, u vrijeme kad su potomci crnokošuljaša i drugi sljedbenici crnokošuljaške ideologije pomislili da je došlo njihovih pet minuta. Okolnosti su im išle na ruku, jer pobjednička strana II. Svjetskog rata u Hrvatskoj dičila se borbenim jedinstvom srpskog i hrvatskog naroda, o čemu u bratoubilačkom ratu s početka devedesetih nije moglo biti govora. Zaista, crnokošuljaši su bili u pravu: devedesete su bile pravo vrijeme za promociju ideologije krvi i tla.

Uspjeli su se nametnuti kao »najveći Hrvati«, a svi koji s njima nisu dijelili pogled na noviju povijest bili su jugonostalgičari, komunjare, udbaši. Tisuće spomenika i spomen ploča hrvatskim partizanima dignuto je u zrak ili uklonjeno i spremljeno u podrume, a u heroje su upisani ljudi poput Jure Francetića, Maksa Luburića i drugih ustaških koljača. Država je prešutno odobravala, u nekim slučajevima čak i poticala takvu reviziju povijesti. Ispostavit će se da je takav pogled na povijest možda dobar za potrebe nacionalističkog režima na polju unutarnje politike, ali izvan hrvatskih granica slavljenje ustaša i ustaštva ocijenjeno je kao divljaštvo bez premca.

Međutim, crnokošuljaškog duha bilo je nemoguće vratiti u bocu. Slavljenje ustaštva stavljeno je, kao, izvan zakona, a iskazivanje antifašističkih stavova ponovo je dozvoljeno. Dakako, učinjeno je to za potrebe međunarodnog ugleda Hrvatske. Na domaćem polju, ustaštvu je ta nazovi zabrana samo dala krila, dok je dozvoljeni antifašizam i dalje uporno pribijan na stup srama, a njegovi zastupnici nazivani su jugonostalgičarima, komunjarama, udbašima. 

O tome vam nitko ne mora ništa reći. Dovoljno je da prošetate ulicama hrvatskih gradova i pogledate koliko ispisanih ustaških simbola ima na zidovima, dok na isticanje antifašističke simbolike nadležne službe reagiraju u roku odmah i uklanjaju ih kao da je riječ o zločinu. Tako se dogodilo i uoči Dana antifašističke borbe, kad je skupina mladića i djevojaka u Zagrebu u noćnoj akciji vratila ime ulici oslobođenja 8. maja 1945. U roku od pola sata stigli su vatrogasci i skinuli naljepnicu na kojoj je pisalo ime stare ulice, promijenjeno nakon »demokratskih promjena«.

U isto vrijeme, mjesecima po zagrebačkim zidovima netaknute stoje nacističke svastike i ušata slova U. Ono što je, kao, »zabranjeno«, dakle, tolerirano je, a za ono što je dozvoljeno – tolerancije nema. Zato crnokošuljaški sljedbenici na ulicama i na tribinama misle da su subverzivni, a u stvari je riječ o koncentratu hrvatske gluposti, koja pristaje sudjelovati u nacionalnom sportu što se sastoji u tome tko će bolje pljunuti u lice sebi, svom klubu, svojoj zemlji.

Ladislav Tomičić, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: