U boj za odgoj svoj

Oni koji su mislili da će ovaj civilizirani ustanak nešto promijeniti u glavama onih koji o reformi odlučuju, grdno su se prevarili. Priznati da je struka ispred politike, a ljudi ispred dokumenata, dozvoliti autonomiju školstvu, bilo komu i bilo čemu, za njih bi bilo ravno samoubojstvu. Zato, na drugom prosvjedu, bez iluzija. Ili Šustar ili Jokić. Ili Markićka ili Ugrešićka. Ili Ilčić ili Kekin. Ili Rusak ili Budak. Ili talibani ili građani.

Napisano je to prije točno godinu dana,  na ovom istom mjestu povodom istog povoda, prosvjeda jer svjetovna vlast, uz svesrdnu pomoć crkvene, inkvizicijskim metodama ne dozvoljava djeci ove zemlje da se obrazuju i odgajaju kako to doliči i priliči čovječanstvu 21. stoljeća. Pristojna Hrvatska shvatila je da se sama mora izboriti za reformu obrazovanja i budućnost naše djece, pa je ovoga puta umjesto romantične Arsenove pjesmice »Kad bi svi ljudi na svijetu« glavna poruka sa skupova bila – borba.

Politička, u zahtjevima za smjenom ministra Barišića i njegovih trabanata, koji su mučki nastavili ono što su Karamarko i Šustar započeli uništavajući kurikularno u ime klerikalnog, te ponavljanju natječaja za provedbu kurikularne reforme. Svijest da to nije jednokratni već permanentni cilj prosvjednici su iskazali spremnošću da svakodnevno reagiraju ne budu li njihovi zahtjevi ispunjeni.

Naprosto jedan svijet, jedna borba nemaju alternativu, pa je samoorganiziranje nužno želimo li živjeti u društvu slobodnih pojedinaca a ne u kolektivitetu mraka. Ni političke stranke ni njihovi vođe poput zabludjelog Zorana Milanovića nisu shvatili koalicijski potencijal mama i tata s djecom, teta odgajateljica, učitelja, učiteljica i njihovih razreda, sveučilišnih profesora i studenata, umirovljenih prosvjetara koji zvižde i galame, da, i vama gospodine nadbiskupe Bozaniću koji se pravite da vas se to ne tiče iako sve to potičete, da je »hrast u školi dobar samo za parkete«.

Izdani od svih u zemlji apsurda u kojoj Hrvatski helsinški odbor postoji samo zato da bi štitio notornog Zdravka Mamića, dok HAZU i akademici iz sve snage upinju zaustaviti kotač napretka i vratiti nas u srednji vijek, u zemlji u kojoj su se intelektualci odrekli onog što ih po definiciji čini intelektualcima, govora, Descartes bi rekao »Govorim dakle jesam«, pa njihove cehovske i profesionalne udruge nemaju potrebu u svojoj sramotnoj šutnji prosvjednicima poslati niti čestitku za iskazanu građansku hrabrost, pristojnoj Hrvatskoj preostaje samo samoorganizirati se u ratničku.

Ili oni ili mi.

U ovom ratu zarobljenici se ne primaju. Pogledajte svoju djecu u oči i bit će vam sve jasno.

Branko Mijić, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: