Ajmo zabraniti ustaške i četničke evergrine

Na mostarskom gradskom stadionu pod Bijelim brijegom održan je 8. lipnja koncert pod nazivom "Podrška haškim uznicima". Koncert je organiziralo nekakvo udruženje Hrvatsko srce nade iz Mostara, a pod pokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora. Najzvučnije ime, a vjerojatno i pravi povod koncertu, bio je nastup Marka Perkovića Thompsona, kojemu je to i neka vrsta "terapije" i podizanja poljuljanog samopouzdanja nakon zabrane njegova koncerta u Mariboru.

Koncert je prošao bez izgreda, ako zanemarimo uobičajeno "ZDS-ovanje" Thompsonovih zagriženih fanova tijekom koncerta, unatoč zlogukim najavama i medijskom ratu uoči njegova održavanja. Više bosanskohercegovačkih stranaka, među kojima su DF, SDP, Naša stranka te SDA, kao i notorno Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, zatražilo je zabranu koncerta, bez obzira što je većina ovih stranaka svojedobno bez problema koalirala s ovdašnjim poštovateljima lika i djela "romanopisca iz Bradine" na čijim je stranačkim skupovima ranijih godina nastupao i "slavuj iz Čavoglava", što je tipičan primjer "antifašističkog" licemjerja.

Mostarski Gradski odbor SDP-a zatražio je isto to od gradonačelnika Mostara Ljube Bešlića, najavljujući kontraokupljanje na Španjolskom trgu. Bešlić je u svom odgovoru parafrazirao svog mnogo poznatijeg zagrebačkoga kolegu: "Koliko znam, nema nikakvih sudskih zabrana u BiH, tako da nema nijedan pravno valjan razlog za neodržavanje koncerta", izjavio je. Drugim riječima: "Neka institucije rade svoj posao!"

U igru se uključila i teška artiljerija, Vijeće za provedbu mira (PIC), zapravo gremij sastavljen od veleposlanika najmoćnijih svjetskih država, među ostalima Rusije, SAD-a, Velike Britanije, Turske i Njemačke, koji iz sjene, kao marionetom, upravljaju austrijskim Pinokijem Valentinom Inzkom, iako isti kao visoki predstavnik formalno predsjedava sjednicama tog tijela. PIC je također sugerirao zabranu Thompsonova koncerta, što je zapravo bio najvažniji zaključak s njihove posljednje sesije, odnosno jedini koji je medijski eksploatiran.

Stekao se pomalo apsurdan dojam, kako u ovoj zemlji sve cvjeta, osim, eto, toga koncerta, koji bi mogao pomutiti međunacionalnu idilu. Ovo je tipičan primjer djelovanja međunarodne zajednice u BiH koje bismo bez ikakvog pretjerivanja mogli podvesti pod onu: "Selo gori, a baba se češlja." Ili onu socijalističku: "Alaj volim ovaj režim, plaća ide, a ja ležim". Treba se vratiti malo unatrag, na najpoznatije primjere zabrana koncerata u BiH.

Prvo je 2007. bilo zabranjeno održavanje Thompsonova koncerta u Sarajevu, bez obzira što formalni povod nisu bili "haški uznici", kao u mostarskom slučaju, već obilježavanje posjeta pape Ivana Pavla II. Sarajevu. Fronta protiv Thompsona bila je iznimno široka, uključujući tu i nekakav fantomski SUBNOR. Ipak, bilo je u Sarajevu i onih, doduše rijetkih, koji su upozoravali na pogubnost tog čina.

U prvom redu, za jednu državu, pogotovo za napaljene "patriote", porazna je činjenica kako netko ne može nastupiti u glavnom gradu, a bez problema nastupi na njegovoj periferiji, u obližnjem Kiseljaku, primjerice. Slično se dogodilo i sad: Brano Jakubović, frontmen benda Dubioza kolektiv, na Federalnoj televiziji otprilike je izjavio kako je bilo kakva zabrana u BiH, uključujući Thompsonov koncert, zapravo apsurdna jer svaka ovisi isključivo o (nacionalnoj) optici "cenzora".

To je ujedno jedino pametno što se moglo reći povodom Thompsonova mostarskoga koncerta, odnosno o zemlji u kojoj je urušen svaki sustav vrijednosti. Prije nešto više od godinu dana, nakon priopćenja iz udruge veterana Zelene beretke, Jelena Karleuša je odustala od nastupa u sklopu koncerta Marije Šerifović koji je održan u sarajevskoj Zetri.

Iz Zelenih beretki je priopćeno: "Naša ideja je da prije potpisivanja ugovora s dvoranama kao što su Skenderija, Zetra i svim drugim koje mogu primiti više od 500 ljudi, organizatori moraju imati suglasnost komisije. Svaka najava nekog izvođača će biti preispitana i, ako je svojim prijašnjim nastupima na javnim ili privatnim zabavama veličao četništvo ili ustaštvo, ili širio nacionalnu mržnju, neće moći nastupiti u našem gradu".

Ovdje treba imati u vidu još jednu, vrlo opasnu stvar: u sličnim slučajevima jako se "široko" tumače pojmovi "ustaša" ili "četnik", a gotovo se u pravilu koriste kao sinonimi za Hrvate, odnosno Srbe, što cijelu priču u konačnici svodi na raspirivanje međunacionalne mržnje. Prije nekoliko mjeseci zabranjen je, također, koncert Miroslava Ilića u Sarajevu, zbog toga što je ovaj na nekakvoj lokalnoj manifestaciji u Srbiji pjevao bradati evergrin "Morem plovi jedna mala barka", koji veliča četničkog vođu Dražu Mihailovića.

Sve ove zabrane imaju zajednički nazivnik - one na svoj način govore o urušenosti institucija Bosne i Hercegovine, odnosno pokazatelj su kako "institucije ne rade svoj posao", te govore u prilog tome kako vlast odavno ne "stanuje" u institucijama društva već je izmještena iz njih na ulicu, stranačka sijela te u brojne parazitske parapolitičke organizacije. "Ogorčeni cenzori" u načelu traže samo svoj "komadić vlasti" i privilegije koji uz to idu.

A minimum koji bi trebali ispoštivati, barem po etičkim uzusima, sadržani su u onim Isusovim: "Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen". Postoji li u BiH institucija ili udruga koja ima na to pravo? Ne postoji, nažalost. "Cenzori" bi prije svega trebali "samoosvijestiti" biblijski balvan u vlastitom oku prije pomisli na bilo kakvu reakciju prema drugima. Ovo bi u Bosni i Hercegovini trebao biti uvjetovani refleks jer višenacionalne države drukčije ne mogu funkcionirati.

Ono što je bitno reći, kad je riječ o sličnim zabranama u BiH, bez obzira postoji li za njih valjani razlog ili ne, je to kako ne postoji zakonska regulativa u tom smislu.

Proteklih mjeseci Vijeće ministara BiH utvrdilo je "prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine", kojim se regulira krimen javnog poticanja na nasilje i mržnju, odnosno zakonsko sankcioniranje govora mržnje, uključujući tu i internetske komentare, te negiranje genocida i ratnih zločina, omiljenog sporta bosanskohercegovačkih političara, nažalost gotovo svih, bez iznimke, bilo da se radi o "etnonacionalistima", "patriotima" ili "ljevičarima".

Međutim, prijedlog zakona je od strane političkih predstavnika iz Republike Srpske razvodnjen i u startu je postao faktički "neuporabljiv". Tako, po "bratski" usklađenom prijedlogu zakona, može biti sankcioniran govor mržnje ili negiranje ratnih zločina samo u slučaju "kad sigurno dovodi do mogućeg akta nasilja, izazivanja stvarne fizičke mržnje". Obratite pozornost na ovaj jezični paradoks u formulaciji. Kako nešto može "sigurno dovesti do mogućeg akta nasilja"?

U matematičkom smislu možemo govoriti o nečemu što stopostotno (sigurno) dovodi do nečega što je pedesetpostotno, ali i nulapostotno istovremeno (moguće). Ova besmislena formulacija svodi jedan prijeko potreban zakon na pravno-politički fikus kojim će se "ukrasiti" ofucana europska agenda BiH.

U matematičkom smislu možemo govoriti o nečemu što stopostotno (sigurno) dovodi do nečega što je pedesetpostotno, ali i nulapostotno istovremeno (moguće). Ova besmislena formulacija svodi jedan prijeko potreban zakon na pravno-politički fikus kojim će se "ukrasiti" ofucana europska agenda BiH.

Istovremeno, Ministarstvo prosvjete Republike Srpske zabranilo je u školama u RS-u koje isključivo pohađaju učenici bošnjačke nacionalnosti korištenje udžbenika povijesti iz Federacije BiH jer se u njima spominju "genocid u Srebrenici" i "opsada Sarajeva". Negiranje srebreničkoga genocida stara je priča, a u međuvremenu je republičkosrpska "alternativna stvarnost" dodatno apdejtana, jer smo "saznali" kako nije bilo ni opsade Sarajeva.

Tko je onda gotovo četiri godine ubijao grad i njegove stanovnike? Nijemci? Ustaše? Zašto, onda, civili, uključujući žene i djecu, nisu jednostavno išetali iz sarajevskog pakla, ako su mogli slobodno izići iz njega? Ovo je tipičan primjer govora mržnje, odnosno negiranja ratnih zločina koje, nažalost, neće moći biti sankcionirano najavljenim zakonom jer na koji način dokazati kako će slične tvrdnje biti "realizirane".

Isto vrijedi i za poslovično "ZDS-ovanje" na Thompsonovim koncertima, ali i za laprdanja Bakira Izetbegovića o merhametluku Armije BiH. Pa i za "građansko" režanje i propinjanje na stražnje noge na sam spomen ustavnog uređenja zemlje, što je specijalitet bosanskohercegovačke "ljevice". Tko je onaj tko treba presjeći i reći: "Bit će krvi" ili je, pak, neće biti? Odnosno potvrditi s "koeficijentom" od 50 posto kako će se nešto sto posto dogoditi. Ili sto posto neće.

Ovo je dobar primjer apsurdne bosankohercegovačke kladionice u kojoj možete igrati i troznak i unatoč tome promašiti. Sve da je spomenuti prijedlog zakona napravljen prema najboljoj praksi zakonodavstava europskih zemalja, primjerice njemačkog, i kao takav usvojen, što je za bosanskohercegovačke prilike čista utopija, bojim se kako je zakasnio, barem dvadeset i dvije godine.

Sličan zakon morao je biti ugrađen u Dejtonski mirovni sporazum i čisto sumnjam kako kreatori i potpisnici sporazuma nisu bili toga svjesni, već su na taj način, izostavljanjem sličnog zakona, "pragmatično" ostavili sebi prostor za dnevnopolitičke manipulacije, što je u konačnici rezultiralo agendom "o herojima a ne zločincima", kopiranom u tri primjerka, te Tužiteljstvom BiH koje u tako postavljenim pravilima igre počesto selektivno štiti ratne zločince, a stigmatizira žrtve.

Josip Mlakić, kolumna za Express.hr

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: