Ante Tomić: Jedno je od najvećih postignuća Nikole Tesle, možda i najplemenitijih, da se nijedan mali dječak ne zlopati satima okrećući ražanj

Piše: Ante Tomić, kolumna za Jutarnji list

Tijelovo smo proveli na jednom imanju u Lici, s prijateljima i njihovom djecom i unucima, s kokošima i magarcima, između stabala šljiva, višanja i jabuka, i njiva krumpira, i gredica paradajza, graška, cikle, mrkve, poriluka, i s plavim Velebitom u daljini. Dušom smo odahnuli u bujnom zelenilu, u mirisu poljskog cvijeća, žmireći u sunce s ležaljki i uznemirujući se možda samo ako bi koji bumbar pokazao zanimanje za naš nos.

Izašli smo iz svojih jadnih života, ostavili mučnu svakodnevicu desetak kilometara dalje, na naplatnoj kućici autoceste, jedan smo blagoslovljeni dan jedva bili svjesni užasnog mjesta zvanog Hrvatska i nesmiljenih štakorskih ratova koji tamo bjesne. Zaboravili smo sve šugave štetočine, do jednog podlog i pokvarenog glodavca iz Hrvatske demokratske zajednice, Socijaldemokratske partije, Narodne stranke i Mosta. Oprostite mi što danas ne želim o njima.

Pričat ću vam radije kako smo u četvrtak u Medaku u Lici proslavu katoličkog blagdana počeli nazdravljajući rakijom od dunja, darom jednoga pravoslavnog vladike iz Kovilja u Srijemu. Zatim smo nastavili s pršutom, pancetom, kulenom, sirom škripavcem, mladim lukom i rotkvicama i drugim ukusnim čarolijama, pazeći ipak da ne pokvarimo glavno jelo, mladog janjca u čije je modrikasto, blijedo truplo majstor Stevo malo dalje utrljavao krupnu sol.

Životinja izbezumljenih, okruglih crnih očiju na šiljatoj lubanji zavrtila se uskoro, pogonjena tihim zujanjem elektromotora, na kratkom metalnom kolcu na ognjištu, a meni je, možda od snažne dunjevače, došla jedna zapanjujuća objava. Jedna me spoznaja osvijetlila kao blistavi žuti trak što se nakon oluje probije između tmurnih oblaka.

Živio je prije sto pedeset godina tu u okolici, jedva dvadesetak kilometara od nas u Medaku, jedan bistri i znatiželjni dječak, sin paroha Milutina, Nikola se zvao. Maštao je o čudesima, nevjerojatnim stvarima kojima se nitko u selu ne bi domislio, a to se, onda kao i danas, držalo čudačkim, zastrašujućim, bolesnim, osuđivalo i iskorijenjivalo. No, ovome se sirotom, zanesenom tupanu opraštalo jer je bio drag, pristojan i poslušan. Spremno se odazivao svaki put kad bi ga mater zovnula i svaku zadaću bez prigovora izvršavao, pa i ako je to bila mučna obaveza koju su drugi, pametniji i snalažljiviji mališani, izbjegavali.

Na primjer, u maju, na svetog Đorđa, koji je u njegovoj obitelji bio krsna slava, Nikola je uvijek pomagao oko pečenja janjca kojim su se za objed gostili rodbina, kumovi i prijatelji. Druga bi se djeca razbježala, igrala Turaka i hajduka, zamkama lovila zečeve i tražila nejake, goluždrave ptiće po gnijezdima, a ovaj bi naš vrtio dugačak jasenov ražanj u dvorištu. Skvrčen na niskom stočiću, u nesnosnoj jari i dimu koji štipa za oči, znojan i zajapuren, na jednoj je strani frustrirano slušao ciku vršnjaka iz šumaraka, a na drugoj očeva opominjanja da uspori, jer se postupak ne može ubrzati, cijela dva sata janje valja polako, ravnomjerno okretati nad žeravom.

Od proljeća do proljeća, mnoge je Đurđevdane Nikola stradavao dok mu jednom nije došlo kako bi bilo krasno da se janje nekako samo od sebe vrti. I bila je to čudesna, ošamućujuća misao. Dječak gotovo nije vjerovao da se nitko prije njega nije toga dosjetio. Nije upravo mogao dočekati da sve ispriča drugima. No, kao što možete pretpostaviti, seljaci nisu podijelili njegov ushit.

“Šta je rekao, da bi se janje moglo samo od sebe vrtit?!” povikao je netko u gostionici zaprepašteno.

“A možda bi janje moglo i samo sebe zaklat”, predložio je drugi.

“Samo sebe da janje odere i sebi samome izvadi drob i crijeva. I samo sebe da nabije na ražanj”, dodao je treći.

“I vatru pod sobom zapali. I žeravu da grabljama janje samo razgrće”, zaključio je četvrti.

Cijeli se ovaj kraj orio od smijeha. Nikad prije blesavi dječak nije tako osramotio svoga čestitog ćaću Milutina i svoju dobru mater, popadiju Georginu. Nije bilo druge nego da Nikola ode u svijet, daleko od Hrvatske koja je, onda kao i danas, vazda isto, nepromijenjeno, bila jedno užasno mjesto. Napustio je rodni kraj da se nikad više u njega ne vrati, ali onu davnu želju nije zaboravio. Učinio je da se, na Đurđevdan, Tijelovo i u svim drugim prilikama, janje bez ljudske pomoći vrti na ražnju.

Jedno je od najvećih postignuća Nikole Tesle, možda i najljepše i najplemenitije što je on ostavio ljudskom rodu, da se nijedan mali dječak ili djevojčica više ne zlopati na niskom stočiću, u jari i dimu koji štipa za oči. A uzgredno s ovim divnim otkrićem dobili smo, naravno, i stotine drugih. Kad je jednom napravio čarobni ražanj, genij iz Smiljana nije možda ni naslućivao druge bezbrojne druge primjene svoga izuma.

Eto, o tome sam razmišljao u četvrtak u Medaku, s ležaljke pod jabukom gledajući kako na ognjištu malo dalje pucketa rumena kožica na pečenju, a vi sad vjerojatno mislite da se ja, uobičajeno, šegačim, da je ražanj pogonjen elektromotorom samo jedan beznačajni, sporedni i slučajni izum, na kraju dugačkog niza važnijih i sudbonosnijih električnih izuma, ali tko bi zaista znao šta je bilo prije, a što poslije? Što je bilo na početku, a što na kraju? Veliko se nekad začne u maloga. Značajno krene iz beznačajnoga. Jedna naoko sitnica promijeni svijet. Vidjeli smo i čudnijih stvari od ove koju sam upravo ispričao.

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni: