Ante Tomić - A što kad hotelski lanci ugrabe i zadnji komadić naše prahistorijske sreće?

Piše: Ante Tomić, kolumna za Jutanji list

Bračni par gastarbajtera ljetovao je u mojih prijatelja u malom dalmatinskom mjestu prije nekoliko godina. Bosanci, Branko i Jadranka, desetljećima u Austriji, došli su se odmoriti nakon vjenčanja starije kćeri, uobičajeno pretjeranog balkanskog pirovanja s petsto uzvanika, genocidom prasadi i svadbenom tortom kojoj se odozdo nije vidio vrh. Imali su, jasno, i fotografije događaja i ponosno ih pokazivali svojim domaćinima i činili su se sretni, ispunjeni i skladni to dvoje imućnih našijenaca pred penzijom.

Ali, jedva što je tri ili četiri dana prošlo, evo ti njega jedno popodne po pasjoj vrućini odjevenog kao da će na misu, u modru polo majicu, duge hlače i niske cipele od brušene kože, s pederušom preko ramena, svježe obrijanog i začešljanog. On bi, kaže, platio. Kako platio, začudili se domaćini, pa rezervirali ste dva tjedna. Ne, ne, rekao je Branko, on će sad platiti za cijela dva tjedna i još ovo popodne otići, a njegova će supruga ostati možda koji dan nakon njega. On ne bi znao koliko dugo će ona ostati jer nije potanje upoznat s njezinim namjerama.

Muškarac je govorio mirnim, jednoličnim glasom, ali vidjelo se na njemu da je u stanju velike živčane uznemirenosti. “Dajte, šjor Branko, polako, ne srljajte, sjedite”, kazali su mu domaćini. “Sjedite, hoćete kavu, rakiju, krišku lubenice?” a Branko nije htio ni kavu ni rakiju ni lubenice, ali je svejedno sjeo i slomljeno priznao:

“Ja sam jedan užasan čovjek.”

“Molim vas, ne pričajte gluposti, vi ste divna osoba.”

“Vjerujte mi, gospođo Majo, ja sam jedan užasan čovjek. Ja sam đubre. Gad. Propalica. Uništio sam sve što sam godinama gradio”, ponavljao je uporno nesretnik i ničim ga se nije dalo uvjeriti da njegov život nije gotov. Izbrojao je naposljetku pošteno, do zadnjeg eurocenta za dvotjedni najam apartmana, ušao u Volkswagenov terenac i uputio se osam stotina kilometara natrag u Austriju.

Nešto kasnije s plaže se u mokrom kostimu, s paperback ljubićem i luftmadracom, vratila njegova supruga. Kad su je oprezno obavijestili da je Branko otišao, Jadranka u tome nije opazila ništa neobično. Djelovala je, kao i njezin suprug, staloženo. Upravo jezivo razumna i ljubazna. Upitala je jedino je li on platio, a kad je čula da jest, pošla je u apartman na drugi kat da se ubije. Ili se barem tako činilo mojim prijateljima. U golemom su joj strahu kucali na vrata, noseći sad domaćeg maslinovog ulja, sad nektarina iz svog vrta, sad još toplih rafiola, misleći kako će Jadranku naći modrog lica i iskolačenih očiju, obješenu za luster.

Spustila se napokon noć, s mjesečinom i zrikavcima, čarobna i mirisna kakve su već dalmatinske noći u srpnju, ali na kući mojih prijatelja ležala je stravična napetost. Šta se to, zaboga, desilo između dvoje ozbiljnih i razboritih šezdesetogodišnjaka, zašto je on rekao da je đubre i propalica, kakva je grozota presudila jednom dugovječnom skladnom paru, razmišljali su prevrćući se u posteljama i sve čekajući da na drugom katu prevrnuta stolica zlokobno bubne o pločice. I na kraju su nekako ipak zaspali, da bi sa samo načas probudili oko pet, kad su im prozore osvijetlili farovi Volkswagenovog terenca koji je parkirao u dvorištu.

Glupi Bosanac bio je daleko na sjeveru kad mu je do pameti došlo kako njegov život možda nije sasvim besmislen i kako je u povijesti čovječanstva vjerojatno bilo većih čudovišta nego što je on. Ne znamo je li ga žena nazvala da mu to kaže, ili je sve sam skontao, tek negdje pred Mariborom Branko se polukružno okrenuo i vratio na ljetovanje. On i Jadranka sutradan su oko podneva zagrljeni i nasmijani, zaljubljeni kao srednjoškolci, prošli kraj mojih preneraženih prijatelja put plaže.

A vi se sada zacijelo pitate, kao što sam se i ja pitao, što je bio razlog živčanoj uznemirenosti, gorkom samooptuživanju i naprasnom odlasku jednoga austrijskog obrtnika naših korijena s ljetovanja? Pa, eto, bile su na plaži dvije, čak i ne osobito mlade Ruskinje u toplesu, koje su se srdačno mahnule Branku, pa se i on njima sramežljivo nasmiješio, a Jadranka odmah ljubomorno dreknula da koja je njemu pička materina, sram ga bilo, starog pedera, da se kliberi nekakvim ruskim opajdarama.

I to je, vjerovali ili ne, bio cijeli slučaj.

Plaže su čudna mjesta. Svakakvi se ljudi tu pljuskaju hladnom vodom po pazusima i prže kao odresci na zasljepljujućem suncu. Različitog podrijetla, zanimanja i navika leže gotovo goli jedni do drugih, s obješenim trbusima i guzicama, sa strijama, salom i kvrgavim čukljevima izloženi očima neznanaca i zapravo je neobično da se u tako ranjivom, privatnom izdanju češće na posvađaju. Tu su igrači picigina koji se strpljivo zaustave dok plićakom lagano ne prođe žena natečenih nogu. Tu su dječaci vragolani koji pijeskom zatrpavaju usnulog penzionera, pokopavaju ga nesretnog bez svećenika i opijela. Tu su nervozni očevi koji kćeri uče plivati, mala im iskašljava morsku vodu. Tu je obavezno i jedan deran od tri, četiri godine, koji priđe i dugo vas radoznalo gleda dok mu se sladoled od jagode cijedi niz stomak sve do golog pišulinca, pa na kraju upita: “A kako se ti zoveš?” Tu su zatim oni što polako, katkad i cijeli sat neodlučno ulaze u more, ukoče se od užasa i viknu “Hu! Hu! Hu! Hu!” kad im jedan val lizne testise. Tu su dobrodržeći pedesetogodišnjaci riđe ofarbane kose, marinirani uljem za sunčanje, koji krišom od žena gledaju jednu božanstveno lijepu gospođicu u crvenom bikiniju, a koja opet, čitajući izvanredno uzbudljiv roman Ante Tomića, ništa oko sebe ne vidi.

Kao što more nanese na žalove plastičnih boca, gumenih lopti, poderanih kupaćih gaća, gnjilih dasaka i drugog slučajnog otpada, dođu i ljudi bez ikakvog reda, s različitih strana. Neki se sretnu samo jednom. Jedna žena pogledom pretražuje gore i dolje niz plažu za muškarcem što joj se milo osmjehnuo prvog dana godišnjeg odmora, ali ga među stotinama činovnika, nastavnika, trgovaca, obrtnika, bogatih i siromašnih, mlađarije i penzionera, bosanskih gastarbajtera i ruskih namiguša, nikad više ne vidi.

Osobito je to mjesto. Anonimno mnoštvo dijeli komadić obale u hladovini crnogorice, dijeli lopatice i kantice, časti se breskvama i turskom kavom iz termosica i uljudno izmiče da ne ugazi na tuđi ručnik, u besklasnoj mediteranskoj idili, na javnom pomorskom dobru, ne tražeći za sebe ni više ni manje od onoga što drugima pripada. Tu je čovjek i svatko i nitko, nema ništa i ima sve. Na plaži mu se učini da se vratio daleko u ljudsku prošlost, kad je svijet bio mlad, prije nego su prvi ratari u Mezopotamiji ogradili svoje nasade pšenice. Goli narod izvaljen po žalu, pijesku ili stijenama uz more nalik je kakvom umornom plemenu lovaca i sakupljača koji, blaženi, još ne poznaju vlasništvo.

No, i taj osobiti i rijetki komadić prahistorije uskoro bi mogao nestati kad Zakonom o koncesijama hotelski lanci ugrabe pijesak i žalo i zaposle zaštitare u uskim crnim majicama da razjure odrpance što nemaju za njihove usrane suncobrane i koktele od sto pedeset kuna. Jednom kad, zaslugom preplaćenog saborskog ološa koji bi vlastitu mater prodao, javno pomorsko dobro postane privatno, nas koji smo jednom bili gospodari svijeta, koji smo imali sve i nismo imali ništa, na plažu će pustiti samo s grabljama i upozoriti da ne smetamo gostima. To neće biti naše, mi s time nećemo više imati nikakve veze.

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni: