Bilješka o istini

Piše: Viktor Ivančić, Peščanik.net, 26.06.2017.

Nezgodna stvar s hrvatskim filmskim redateljem Antunom Vrdoljakom u tome je što se, kada govori – a govori često i obilno – nikada ne može pouzdano znati laže li ili pripovijeda istinu. Bolji poznavatelji lika i djela ovoga istaknutog umjetnika vele da je mnogo sigurnije tipovati na drugu opciju. Dugoročnu dvojbu – fakti ili obmane? – možda je najsretnije razriješio jedan njegov intimni prijatelj, čije smo postojanje upravo izmislili: Istina je da Vrdoljak stalno laže!

Vjerojatno radi toga veteran hrvatskoga novinarstva Josip Jović, u uvodu svoga intervjua sa znamenitim redateljem, objavljenog u nedjelju u Slobodnoj Dalmaciji, zapisuje kako je „s Antunom Tončijem Vrdoljakom zadovoljstvo sjediti i razgovarati“. Jer samo malo dalje – tek što je izrazio zadovoljstvo zbog činjenice da je s intervjuiranim razgovarao sjedeći, a ne stojeći – Josip je Jović pribilježio kako je Vrdoljak redatelj „čijim se ostvarenjima, barem u Hrvatskoj, nitko nije ni približio“. Uz razumnu pretpostavku da pod onima koji se nisu ni približili redateljevim djelima ne misli na gledatelje, može se dakle zaključiti da i intervjuist radije laže nego što govori istinu. No, budući da je novinar, k tome onaj od najvatrenije hrvatske domoljubne sorte, to je i očekivano.

U svakom slučaju, Vrdoljak Joviću preko dvije novinske stranice drobi o koječemu, jer je pun uspomena za koje se ne zna jesu li stvarne ili izmišljene. Ako redatelja pamćenje ne vara, on vara pamćenje, i tako naracija glatko klizi, dok novinar sjedi. Opet je tu gomila Vrdoljakove braće, ujaka, stričeva i rođaka koji su prolazili različite historijske kalvarije – ovaj je završio na Golom otoku, onaj je stradao u Bleiburgu, treći se borio na španjolskome frontu… – cijelo jedno traumatizirano pleme koje se trudilo pretvoriti redateljevu obiteljsku povijest u pikantnu hrvatsku kašu, mada ne možemo biti sigurni da onaj ujak što je robijao na Golome otoku nije u prošlom intervjuu najebao kod Bleiburga, i to kao stric, dok je mamin brat sa španjolskoga fronta zapravo sudjelovao u opsadi Staljingrada i tom prilikom bio ranjen u lijevi testis, i to kao polubrat od ćaće.

Josip Jović sa zadovoljstvom sjedi dok to sluša, jer ne mora uvijek iznova padati na dupe, a osim toga mu je memorija od plastelina iznimno bliska: i sam je, prema službenim svjedočanstvima, bio zadnji sekretar Saveza komunista u firmi za koju i danas radi, ali to jasno pamti kao period u kojem je, kao hrvatski domoljub, pružao herojski otpor surovoj komunističkoj diktaturi. No nije on taj koji daje intervju (već ga prima), pa je red da privremeno zatomi svoju privatnu sagu i uživa u istini koju laže slavni umjetnik.

Ovaj, pak, novinaru priča na kakve je sve prepreke nailazio uoči snimanja filma o najvećem hrvatskom heroju Anti Gotovini – iako je zbog gore navedenih predispozicija svima moralo biti jasno da je ona idealan izbor za režiju te vrste spektakla – ali ih je on junački svladao. „Bilo je puno otpora“, zapinjali su mu noge na svakom koraku, bilo je „nagovaranja s najvišega mjesta“ da odustane, prošao je pravi križni put dok se s filmskom ekipom napokon nije zatekao na terenu, posve logično – jer zašto bi državna vlast koja svim promidžbenim sredstvima širi romantičnu legendu o hrvatskome ratnom heroju mirno promatrala kako se snima film koji će širiti romantičnu legendu o hrvatskome ratnom heroju, pritom još financiran iz državnoga proračuna?

Antun Vrdoljak će, drugim riječima, vlasti usprkos režirati film kakav vlast želi. Njegov prkosni oporbeni duh najviše dolazi do izražaja kada služi. To uključuje i neke potencijalno neugodne detalje iz relativno bliske prošlosti. „Moj se film ne bavi progonom generala“, rekao je redatelj Vrdoljak novinaru Joviću, „jer što ćeš svoju sramotu iznositi pred svijet“. I zaista: čemu bi služila istina u filmu koji se promovira kao „istinita priča o generalu Gotovini“?

Onda redatelj novinaru drobi kako je 1972. snimio seriju „Prosjaci i sinovi“ koja je dvanaest godina čekala na prikazivanje, a sam Vrdoljak kroz to razdoblje više nigdje nije mogao dobiti angažman, pa je „živio od peradarnika koji je podigao u blizini Ivanić Grada na prijateljevu imanju“, premda to ne može biti istina, jer je – prema službenim svjedočanstvima – 1979. snimio film „Povratak“, na čijoj se premijeri, uzgred budi rečeno, zateklo više od polovice Predsjedništva Centralnog komiteta SKH. No što je normalnije od toga da se autofikcija prilagoditi redateljevim zamislima, kao što će i „istinita priča o generalu Gotovina“ bez sumnje biti lišena mnogih „sramota“ koje mogu škoditi glavnome junaku, recimo detalja da je u svojoj predratnoj karijeri u Francuskoj bio osuđen na pet godina robije zbog sudjelovanja u pljački dragulja.

Ta večer pred televizorom kada su trebali biti emitirani „Prosjaci i sinovi“, a nisu, bila je osobito uzbudljiva, svjedoči Joviću Vrdoljak: „Pojavi se samo prazan ekran i malo kasnije Oliver Mlakar, koji čita: ‘Prikazivanje serije se odgađa, svi elementi su savršeni, samo je sporna ličnost autora.’“ To da državna cenzura u mračnoj komunističkoj Jugoslaviji kroz usta spikera svekolikom općinstvu preko malih ekrana obznani da u zabranjenoj seriji „svi elementi su savršeni“, a „samo je sporno ime autora“ – da dakle javno prizna kako jedan savršeni filmski uradak zabranjuje zbog nepodobnosti umjetnika – u stvarnosti, dakako, nije bilo moguće, ali pamćenje Antuna Vrdoljaka ne priznaje takva ograničenja. Fakti ili obmana, to je stvar gledišta, a gledište je bezočno.

Onda redatelj novinaru melje o svojim kulturnim poznanstvima. Družio se, veli, s najvećima, s Rankom Marinkovićem, Jurom Kaštelanom, Miroslavom Krležom, Ivom Andrićem… S Krležom je divanio često, sve dok mu jednom nije kazao da mu se nije dopala neka filmska adaptacija njegove novele („Samo sam rekao da je izabran krivi objektiv“), što je ovaj loše primio i „naši su odnosi zahladnjeli“. Kod Andrića je, pak, svaki put kada je svraćao u Beograd, dolazio na ručak u Francusku ulicu. Sve dok jednom…

„Postavio sam mu i jedno fatalno pitanje… opet moj dugi jezik:

– Zašto, gospodine Andriću, pišete ekavicom?

Ja sam tog trenutka za njega prestao postojati. Do tada me ispraćao čak do ulice. Ovaj put je samo zašutio, nije bilo ni rukovanja ni ispraćaja…“

Laže li Antun Vrdoljak ili govori istinu? Svejedno, naime – istina je da Vrdoljak stalno laže. Bitna je poruka autofikcije: čuveni hrvatski redatelj, još u doba kada udarnički režira partizanske filmove, imao je odvažnosti da svojom hrvatskom samosviješću odvali šamar čuvenome hrvatskom izrodu, k tome i nobelovcu.

Novinar Josip Jović time je završio tekst, jer mu se prizor učinio iznimno efektnim. A onda ga je spopala kreativna minuta: zašto se ta dojmljiva scena iz života redatelja ne bi dodala u scenarij filma o najvećem hrvatskom heroju? Ta ona je ionako, moglo bi se reći, autorsko djelo. Trebalo bi tek krivotvoriti par faktografskih sitnica, što filmska umjetnost lako podnosi – da glavni junak ima redateljev karakter, da Srbi u Hrvatskoj pišu ekavicom, da žive u tuđemu, a ne u svome domu… Predložit će to umjetniku, a ovaj će isti čas vidjeti krasan kadar:

Ljeto 1995., okolica Knina, masovna scena, atmosfera ispunjena ponosom i trijumfom, u daljini čuje se pjesma, glavni junak odvaja se od skupine boraca, bodrim korakom prilazi prvome iz nepregledne mase ofucanih statista i obraća mu se prijateljskim tonom:

– Je li, gospodine Andriću, Andrejiću, Aleksandroviću, kako li već… zašto vi pišete ekavicom?

I od tog trenutka njih dvjesto hiljada prestane postojati. Samo su zašutjeli i nestali. „Nije bilo ni rukovanja ni ispraćaja…“

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: