Bilo jednom u Hrvatskoj

Piše: Boris Dežulović, kolumna za portal N1

Strogo ikonografski, sve je bilo po zanatu: seoski stadion na kraju šora, na stadionu pozornica, na pozornici pravaška eurozastupnica Ruža Tomašić najavljuje „kralja dijaspore“ Matu Bulića, uz Thompsona i Škoru jednoga od „tri kuma“ desničarskog mainstreama, Bulić onda pjeva stihove iz đačkih sastavaka o Jedinoj i Vječnoj Domovini, po svakom pojedinačnom ikonografskom kanonu, s modrim morem, vrletnim gorama, zlaćanim klasjem i tuđom grudom – „a 'ko ima tako lijepo plavo more/te ravnice zlatne i planinske gore/nema mi na tuđoj grudi/običaja mojih ljudi/doma moga jedinog“ – a dolje u publici razdragano mnoštvo, hrvatski barjaci, mjesni župnik, nekoliko časnih sestara i srednjoškolska mladost u crnim majicama s natpisom „Za dom“.

Nije to „bilo jednom u Hrvatskoj“. Bilo je mnogo češće od „jednom“, bilo je zapravo toliko puta da – strogo ikonografski – nije moglo biti jedino „bilo kako“. Tako kako je bilo, moglo je biti bilo kad, bilo gdje i bilo zašto: o plavom moru, ravnicama zlatnim i domu svom jedinom, mladež u ustaškoj trikotaži mogla je pjevati, recimo, i prošlog četvrtka, o Petrovdanu, na seoskom igralištu u Kočerinu kraj Širokog Brijega, gdje je na tradicionalnom dječjem malonogometnom turniru pod visokim pokroviteljstvom seoskog župnika pobijedila momčad pučkoškolskih balavaca u crnim dresovima s natpisom „Crna legija“. O plavom moru, ravnicama zlatnim i domu svom jedinom mladež u crnoj konfekciji „Za dom“ mogla je pjevati i u nedjelju, na seoskom igralištu u Vivozama kraj Otočca, povodom postavljanja spomen-ploče na rodnu kuću samog kapetana Crne legije, viteza Jure Francetića.

Moglo je, rekoh, biti i u četvrtak u Kočerinu, i u nedjelju u Vivozama, jednako kao što je bilo u subotu u Vođincima kraj Vinkovaca, na stadionu mjesnog nogometnog kluba Mladost, gdje su Mate Bulić i tamburaški sastav Slavonske lole održali koncert pod naslovom đačkog sastavka „Inati se, zlatno srce Slavonije“, a vođinačka mladež paradirala seoskom ledinom u majicama „Za dom“. Bilo kada, bilo gdje i bilo zašto: u ovom slučaju, recimo, za pomoć jednom teško bolesnom i nepokretnom mještaninu Branimiru I., kojemu zbog nemogućnosti vraćanja lihvarskog kredita beskrupulozni utjerivači dugova iz Addiko banke prijete ovrhom kuće i izbacivanjem na ulicu, zajedno s nezaposlenom suprugom i dvoje male djece. Lokalna zajednica i Općina Vođinci pokrenuli su onda kampanju prikupljanja tristo hiljada kuna za pokrivanje Branimirova duga, pa organizirali koncert Mate Bulića i Slavonskih lola, nazvavši cijelu humanitarnu akciju „Za siguran dom“.

A dizajneri, jasno, osmislili vizualni identitet akcije i otisnuli crne majice s tekstom „Za siguran dom, 1. srpnja 2017., Vođinci - Mate Bulić i Slavonske lole“, odštampavši pri tom riječi ZA i DOM ogromnim, debelim slovima, a datum, mjesto i imena izvođača sitnim, između redova, da se na volonterima, kuharicama, redarima, srednjoškolcima i maloj djeci majice izdaleka čitaju „Za dom“, a izbliza – shvatili ste – između redaka.

Svakako, pojava nije nova: znanstveno je opisana, sustavno obrađena i na listu sociopatoloških poremećaja upisana kao „sindrom ustaškog pizdunstva“. U početku je, istinabog, i moglo izgledati kao zlonamjerna sitničavost, čak i ljevičarska paranoja – koja u svakome inicijalu „U“ vidi povampireno ustaštvo – ali sad je već riječ o socijalnom algoritmu, s odvažnošću onih vitezova koji su se s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem slikali držeći zastavu s natpisom „FrankfUrt“, zrelošću maturanata zagrebačke gimnazije Faust Vrančić, što su na posljednjoj Norijadi paradirali Zagrebom u majicama s natpisom „FaUst“, blistavom dosjetljivošću splitskog pukovnika Marka Skeje, koji je svoju građevinsku firmu onomad prepredeno nazvao „Za dom“, i inteligencijom iseljeničkih akademika što Juru Francetića krste „ustašom antifašistom“.

Ispalo je tako točnom mjerom hrabrosti, zrelosti, dosjetljivosti i inteligencije desničarske kukavelji, raskošno rascvjetale u maloumnom rebusu za fašističku inteligenciju, pa skrivene iza jedne posve javne solidarnosti i jedne posve privatne nesreće. Sve je stalo u tu bijednu ustašku diverziju – a bez većeg napora može se zamisliti hijenski smiješak nepoznatog copywriterskog genija, kojemu je s uma sišlo da u humanitarnu akciju za bolesnog čovjeka prošverca „Za dom“: u tu, eto, sitnopizdunsku grafičku smicalicu stala je cijela divovska, historijska nesreća Hrvata i tragedija zlosretnog Branimira zajedno s njima.

Nema, naime - niti je ikad do sad bilo - točnijeg i preciznijeg čitanja „tradicionalnog hrvatskog pozdrava“ od onoga s humanitarnog koncerta u Vođincima. Grafičko rješenje uopće ne dopušta drugačije tumačenje: ne piše „Za dom“ između redaka Branimirove medicinske dokumentacije, rješenja o ovrsi njegove kuće i naloga za deložaciju obitelji, već je, naprotiv, strašna sudbina Branimirove obitelji - vrlo doslovno - upisana između redaka slogana „Za dom“.

Priđete li dovoljno blizu, vidjet ćete valjda i sitnim slovima između redaka ispisan puni tekst: „ZA siguran DOM obitelji upropaštenoj, bankrotiranoj, opljačkanoj, poniženoj i sjebanoj od istih pizduna što nacističku ikonografiju bijedno uvaljuju u najavu humanitarnog koncerta za pomoć vlastitim žrtvama sedamdeset godina nakon poraza nacizma, 1. srpnja 2017.: Vođinci, Mate Bulić i Slavonske lole.“

Nema nesporazuma, nema dvosmislica, rebus je jednostavan poput uma s kojega je sišao. Upravo između redaka „za dom“ nezavisna je država Hrvatska, naime, i postala „siguran dom“ kojekakvim mufljuzima, hohštaplerima i konjokradicama, između redaka „za dom“ austrijski kamatari - što su financirali državotvorni HDZ i čuvali im pare i dragulje u podrumima koruških banaka – dobivali su zauzvrat licencu za guženje hrvatskih kmetova lihvarskim kreditima, između redaka „za dom“ ti su se kmetovi razboljeli od života, pa ostali bez posla, zaštite, dostojanstva i nade, između redaka „za dom“ isti su im oni mufljuzi na koncu ovrhama oduzeli ušteđevinu, imovinu i „jedini im dom“.

Stambeni kredit „za dom“ u nezavisnoj je državi Hrvatskoj bio, jebiga, od austrijske banke, u švicarskim francima, sa zemunskim kamatama: sitnim slovima između redaka ugovora „za dom“ pisala je, tek sad se vidi, i fiducija na jedinu nekretninu - rečeni im „dom jedini“ – i promjenjiva kamatna stopa, i valutna klauzula, i obavezno osiguranje, i vinkulirana polica u korist banke, i humanitarni koncerti, i akcije prikupljanja pomoći, i donatorske večere, i humani telefoni s pozivom od 8,99 kuna plus PDV.

Sitnim slovima između redaka „za dom“ hrvatski su kmetovi na koncu, eto, dobili nezavisnu paradržavu u kojoj teško bolestan čovjek s nezaposlenom ženom i dvoje malodobne djece ovisi o dobroti susjeda, prijatelja i nepoznatih ljudi, a lihvarski kredit za „dom njegov jedini“ plaća mu Mate Bulić kad ima slobodni termin. Dok mladići i djevojke u crnim majicama „ZA siguran DOM“ egzaltirano pjevaju „nema mi na tuđoj grudi/doma moga jedinog“.

Da nisu i sami kmetski pripravnici, zakleo bi se čovjek da ga otvoreno zajebavaju.

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni: