Ćaća izaziva moralnu paniku

Nekoliko paralelnih događaja pokazuje da se Ćaća zaista vraća: osim što je Ivo Sanader predstavio svoju knjigu u izdanju jedne novinske kuće, na njezinu predstavljanju bio je ne samo njegov bivši PR-ovac Ratko Maček, ne samo Luka Bebić i ostali njegovi osobni prijatelji, nego i Vladimir Šeks. 

Šeks je i dalje siva eminencija HDZ-a, dapače tek proživljava novu političku mladost, suautor je svih posljednjih događanja oko formiranja većine za Plenkovićevu Vladu u Saboru i jedan od ključnih aktera današnje politike.

Stoga njegovo pojavljivanje kod Sanadera nije nimalo slučajno. A ono se poklapa s »rehabilitacijom« Sanadera koja se događa u vezi sa slučajem arbitraže sa Slovenijom, gdje je Ćaća slavodobitno imao prilike reći: evo, ja nisam izdajnik, ja sam čovjek koji se morao povući pod pritiskom oko Piranskog zaljeva, ja sam taj pravednik među narodima koji je poslije morao nositi i križ presuda za korupciju pod palicom svoje nasljednice Jadranke Kosor. On i ne krije da ovu situaciju vidi kao priliku za svoju rehabilitaciju: »Meni osobno važna je rehabilitacija od optužbi za koje nema i neće biti dokaza«, govori Sanader.

Gotovo nevjerojatno izgleda da se on već prvom prilikom kad može progovoriti o svojoj rehabilitaciji, istog trena pojavljuje u medijima, i usuđuje tako svisoka govoriti o svojoj pravedničkoj, gotovo svetoj ulozi koju je imao oko pregovora i oko Piranskog zaljeva. »Santo subito« bez mrve srama optužuje pritom sustav da mu je politika na čelu s Kosor namjestila »pušku« i strpala ga u zatvor, kao da smo zaboravili kako je bježao iz Hrvatske i kako su ga policija i interpol tražili u tim trenucima. Uostalom, da je i sve u pravu, ona torba s pet milijuna eura koja je završila negdje kod Roberta Ježića govori više od ičega. Mnogo je vjerojatnije da je Sanader tada zamoljen da odstupi u zamjenu za slobodu u vezi s korupcijom, ali kad su kola krenula nizbrdo, sustiglo ga je sve u paketu, kao što često biva kad postaneš otpisan.

Sada, međutim, prvom prilikom on sve to negira, uz podršku svojih tadašnjih kolega koji cinično izjavljuju: pa što, bolje je izdati knjigu nego prijatelja, aludirajući vjerojatno na Petra Čobankovića koji se za Planinsku bio nagodio i na kraju, što cijela nacija zna, gulio krumpire. Apsurd je da Čobanković time na kraju nije bio zadovoljan te danas traži novo suđenje. A to je dokaz da Sanaderu ipak i dalje ima tko pakirati, i da ovo njegovo pravljenje naivnim neće proći nezapaženo. Očito ima još onih koji mu se putem Čobankovića planiraju »krvi napiti« – možda baš i neki od onih koji su bili na predstavljanju njegove knjige.

No, kako god okreneš, Ćaća je tu. U medijima je, u javnom prostoru, i još moralizira o tome da u Hrvatskoj stvari treba nazivati pravim imenom, da sadašnje stanje »kultiviranog neznanja« nije održivo, i da ljudi imaju pravo znati punu istinu. Da misli biti uporan u tome, pokazuje činjenica da je izdao tek »Knjigu jedan«, tek prvi nastavak svoje političke sage. 

Bit će zanimljivo pratiti kod koga će sve ti njegovi traktati izazvati moralnu paniku, kome će na kraju glava pasti, a kome ostati na ramenima. Tek je vrijeme da doznamo je li istina voda duboka.

Tihana Tomičić, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni: