Domovina nam je 'luda' za ordenima i spomenicima

Domovina je, dakle, takvo smjestište u kojem pojedinac doživljava posebno jedinstvo životnog okoliša, ljudskog zajedništva i duhovnih vrijednosti. Posrijedi je čovjekova najpovoljnija životna i duhovna zajednica. To je srast životnog prostora, običaja i duhovnosti. Ova kičasta, patetična i na (s)mjestima začudna Ladanova definicija srast-domovine poslužila je arhitektu Nenadu Fabijaniću, kako sam navodi, kao inspiracija za izradu projekta poznatog pod nazivom Spomenik domovini.

Domovina je, čini se, ovih dana postala nezasitna za gomilanjem ordena, obilježja, spomenika i trgova. Dan za danom raspisuju se natječaji za nova, sve genijalnija i sve monumentalnija zdanja koja će još bolje, više i jače odati počast ovom našem smjestištu. Tako je početkom svibnja ove godine u Muzeju za umjetnost i obrt predstavljen još jedan veličanstveni projekt počasti domovini autora arhitekta Nenada Fabijanića.

Laički rečeno, radi se o spomeniku u formi nadstrešnice koja najviše podsjeća na predimenzionirani terminal na autobusnom kolodvoru. Spomenik bi trebao biti podignut na potezu - površini KD-a "Vatroslav Lisinski" i Gradskog poglavarstva, odnosno na Trgu Stjepana Radića. Iako spomenik neodoljivo podsjeća na spljoštenu strehu koja u oku nesklonome memorijalima može pobuditi asocijaciju na zakržljalost Domovine, to naravno nije sve što arhitektonsko rješenje nudi.

Ako biste, tek donekle prateći trendove počasti Domovini, imali samo jedan pokušaj za pogađanje idućeg motiva kojim se arhitekt tako neočekivano poigrao, vjerujem da ne biste promašili. Uz Domovinu, pritom mislim na ovo naše jedino smjestište u kojem doživljavamo posebno jedinstvo životnog okoliša, ljudskog zajedništva i duhovnih vrijednosti, najbolje ide, posve je jasno, oltar.

Napadno guranje sakralnih motiva u zajednički javni prostor svih građana jedne sekularne države očito je postao "must have" simbol spomeničke sezone 2016/2017. među domaćim graditeljima spomenika. Tu je i treći dio instalacije koji ćemo ugledati kad se prođe ispod strehe pa pored oltara, a radi se o zidu od staklenih cigli.

Zid boli koji je nekad, tijekom rata, bio postavljen u Selskoj ulici u Zagrebu kao svojevrsna opomena Međunarodnoj zajednici koja nije poduzimala puno da spriječi nastanak žrtava, posebno ubojstva civila, u hrvatskoj modernoj spomeničkoj baštini nikad nije uspješno preveden u umjetničko djelo. Bilo je samo loših pokušaja, i to često od strane inače kvalitetnih umjetnika.

Originalni Zid boli nastao je spontano, majke, supruge i ostali članovi obitelji poginulih žrtava za svakog su pojedinca kroz dugi period slagali ciglu na ciglu i bijelom bojom na nju upisivali ime. Crvena cigla za nestalu osobu, crna za poginulu. Možda i ta činjenica nemogućnosti prevođenja nečije autentične boli u autentično umjetničko djelo puno govori o umjetnikovoj šupljoj i falšoj inspiraciji te potrebom za mitomanijom, a ne razumijevanjem prije svega osobne, a onda i kolektivne tragedije.

U Fabijanićevoj izvedbi taj bi njegov stakleni zid noću bio osvijetljen raznobojnim svjetlima s refleksijom svjetala u plitkom bazenu ispred njega. Kako dobro uočava likovni kritičar Feđa Gavrilović, takav zid daje posve kičast utisak predvorja nekog kasina, još mu samo fale zlatne ribice. Sam arhitekt i autor spomenika Nenad Fabijanić u obrazloženju spomenika strehu, oltar i zid s bazenom, očekivano, interpretira posve drugačije:

"Memorijal se sastoji od triju artefakata koji se redaju od sjevera prema jugu. Kroz Portal se preko uzdignutog, lebdećeg platoa prilazi jezgri memorijala: Oltaru i Zidu svjetlosti. U razmatranju simbolike uzeta su u obzir iskustva i hipoteke dvaju spomenika povezanih s Domovinskim ratom: neformalnog i spontano nastalog Zida boli i oficijelnog Oltara domovine na Medvedgradu.

Potonji nije više u komemorativnoj funkciji, a prvi je nestao, njegovi su relikti ukomponirani u spomenik Glas žrtve - Zid boli na Mirogoju Dušana Džamonje, koji ni sadržajno ni oblikovno nema veze s autentičnim Zidom boli". Po mojem mišljenju, gotovo ništa što je nastalo prema narudžbi institucija i javnim natječajima ne može imati veze s autentičnom boli.

Upravo tako, rječnikom samog Fabijanića, portal, oltar i zid svjetlosti imaju više veze s Harryjem Potterom i Princom svjetlosti nego s iskustvima povezanim s Domovinskim ratom i nastankom države. Takav dojam ti spomenici ostavljaju, a tako ulaze u funkciju te ubrzo iz nje i izlaze. Način na koji nastaju spomenici, pa i imena trgova i ulica, općenito sve počasti koje odaje ova zajednica iz Ladanove definicije upravo otkrivaju srast životnog prostora, običaja i duhovnosti.

Budući da je, sad se ispostavlja, vizionar Nenad Fabijanić na svečanom predstavljanju svojeg projekta Spomenik Domovini predložio da se Trg Stjepana Radića, na kojem će spomenik biti postavljen, preimenuje u Trg Republike, možda se za sve skupa može pronaći još bolje rješenje.

S obzirom na to da je doživotni gradonačelnik grada Zagreba Milan Bandić odlučio poslušati volju naroda i bez raspisivanja referenduma predložio gradskoj skupštini da Trg maršala Tita preimenuje u Trg Republike, možda bi baš ondje trebalo postaviti spomenik Domovini. Točno će na novom Trgu Republike, ispred Narodnog kazališta, zgodno izgledati streha, oltar i zid, jer čitav taj trg, složit ćete se, već dugo je bezbožan.

A onda može doći Lidija Bačić, koja bez službenog postojanja u nastavnom kurikulumu obilazi osnovne škole i djeci drži lekcija plesa, te otpjevati himnu, kako to ovih dana radi. Sve je to ionako dio iste inspiracije, istog smjestišta, istog srasta životnog prostora, običaja i duhovnosti. 

Ivana Bodrožić, kolumna za Express.hr

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: