Heroj među zločincima

Niti ovog 1. srpnja nitko iz državnog vrha nije pohodio njegov grob, niti položio vijence, a prošlo je 26 godina otkako je pao za Domovinu. Ni ove godine, baš kao ni prethodnih, nije bilo počasnih plotuna, posljednjeg pozdrava »slava mu« i želje »neka mu je laka hrvatska zemlja«, ceremonije koju zaslužuje svaki branitelj, a kamoli ne jedan policijski zapovjednik i redarstvenik RH.

Josipa Reihl-Kira, osječkog načelnika policije ubijenog na dužnosti tog vrućeg ljeta 1991. godine, sjećaju se još njegova supruga Jadranka i najbliži, te oni koji njegovu žrtvu smatraju duboko humanom. A ponašanje Republike Hrvatske, koja do današnjeg dana ne želi procesuirati nalogodavce tog zločina uperenog protiv te iste države koju je Kir predstavljao, duboko sramotnim.

Mogli su nasljednici u policijskoj odori poput JFK mučki umorenog JRK, samo da su htjeli i da im to politika dopusti, odgovore o tom u zaborav gurnutom atentatu potražiti dan ranije, u zagrebačkom hotelu »Esplanada«, među odabranom elitom okupljenom na predstavljanju knjige »Državni udar« čiji je autor također Osječanin, dobro upućen u zbivanja u tom gradu s početka devedesetih, Vladimir Šeks. Mogli su momci i cure u plavom o svemu tome nešto priupitati i Branimira Glavaša, višestrukog saborskog zastupnika, koji voli paradirati u generalskoj uniformi, čovjeka koji unatoč »Selotejpu« i »Garaži« kao slobodni građanin šeće tim istim Osijekom.

Ima u ovoj zemlji još živih koji pamte Josipa Reihl-Kira i koji bi mogli reći zašto je morao umrijeti, baš kao što bi i poneki grobak, koje državni vrh ne zaboravlja i ne zaobilazi kada su vijenci i počasti u pitanju, mogao nešto dometnuti. U stvari o ubojstvu Josipa Reihl-Kira na početku tog ratnog ljeta 1991. godine sve se zna, i tko, i kako, i zašto. Ali je strah od istine za još uvijek žive i one koji misle zauvijek uzorito živjeti u povijesti toliko velik, da je zabranjeno svako sjećanje na njega, a kamo li odavanje bilo kakve počasti.

Zato se po tom mirotvorcu koji je želio spriječiti rat i policajcu koji nije nosio oružje u Hrvatskoj ne zove ni najmanja ulica ili trg. Zato kvazipovjesničari i dokumentacijski centri bježe od evidentnih dokaza koji ozbiljno dovode u pitanje svetost rata i nevinost vođa, zato hrvatsko pravosuđe zavjetom šutnje štiti zločince a ne žrtve. Zato i Josip Reihl-Kir i njegova obitelj uzalud čekaju pravdu, baš kao i obitelj Zec, Krivokuće, Levarovi i mnogi drugi ubijeni na pravdi Boga. Zato o Josipu Reihl-Kiru ni Šeks ni bilo tko drugi neće napisati knjigu, a ponajmanje je nasloviti »Državni udar« iako je u tom trenutku ubojstvo načelnika PU Osijek to doslovno i bilo.

JRK je bio heroj koji je smetao zločincima i zato je morao nestati baš kao što tragovi njegovog postojanja moraju biti uklonjeni.

Kako autori nekih knjiga ne bi postali glavni junaci drugih.

Branko Mijić, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni: