Hrvatska je imala više sreće nego pameti

Kako se mudroj i promišljenoj Plenkovićevoj Vladi dogodilo da se zbog arbitražnog spora sa Slovenijom našla u krajnje neugodnoj situaciji, u sukobu s Europskom komisijom i Njemačkom, vodećom članicom Europske unije i svojom nekadašnjom saveznicom? Kako to da je Hrvatska, zbog niza pogrešnih odluka, suočena s izborom između lošeg i lošijeg?

Odgovor na ovo komplicirano pitanje koje odražava kompliciranost aktualne hrvatske pozicije, sigurno ne može biti jednoznačan, no vjerujemo da se jedan od glavnih razloga krije u stalnom podcjenjivanju »slovenskog pitanja« od strane hrvatske politike. Upravo stalno podcjenjivanje i ničim opravdana uzvišenost i arogancija konstanta su hrvatske politike prema otvorenim pitanjima sa susjednom Slovenijom što se, dakako, ne odnosi samo na aktualnu Vladu Andreja Plenkovića, nego i na Vladu Tihomira Oreškovića, ali i na Vladu Zorana Milanovića.

Današnja pat pozicija u kojoj se Hrvatska zatekla samo je rezultat tog podcjenjivanja, koje je rezultiralo nedjelovanjem, odnosno nedovoljnim djelovanjem hrvatske strane, kada je riječ o problemima s našim zapadnim susjedom.

Dok je slovenska politika i slovenska diplomacija, kao što vidimo i iz ovotjedne poruke Europske komisije o poštovanju arbitražne odluke, aktualnu situaciju dočekala odlično pripremljena, što je rezultat višemjesečnog, pa i višegodišnjeg diplomatskog i političkog djelovanja, hrvatska politika i diplomacija propustile su svoju priliku kada je riječ o uvjeravanju članica EU-a i drugih zemalja u opravdanost svojih argumenata. Europski diplomati u Zagrebu, primjerice, uopće nisu mogli shvatiti zbog čega ih hrvatska strana, na mjesečnoj ili čak tjednoj bazi, ne obavještava o svojim pogledima na arbitražni spor. Znamo, primjerice, da su na hrvatskoj strani oko toga bili namjerno suzdržani, smatrajući da bi bilo kakvo ozbiljnije lobiranje sugeriralo da Hrvatska sudjeluje u postupku iz kojeg je istupila, te da bi zbog toga lobiranje bilo kontraproduktivno, iako se takav stav sada potvrđuje kao ozbiljan propust.

Hrvatska je vladajuća politika posljednje dvije godine proživjela u uvjerenju da je dovoljno ignorirati nešto što za nas ne postoji, iako smo upravo na ovom mjestu višekratno uvjeravali da hrvatskim napuštanjem arbitraže taj postupak nije okončan. Odluka Milanovićeve vlade o napuštanju arbitraže u onom se trenutku mogla činiti zgodnom i efektnom, no problem s tom odlukom stigao je naknadno, kada je arbitražni sud u ljeto sljedeće godine donio tzv. djelomičnu presudu. U njoj su arbitri razmatrali hrvatske argumente za povlačenje iz postupka nakon arbitražnog skandala, zaključivši da je Slovenija prekršila odredbe arbitražnog sporazuma, ali da kršenja nisu ugrozila postupak, koji se nastavio.

Dakako da se radilo o krajnje bizarnoj situaciji, u kojoj je arbitražni sud sam odlučivao o sebi, pa je i sama odluka posve u skladu s interesima međunarodnih arbitara koji su u ovom slučaju učinili sve kako bi pokušali spasiti vlastitu vjerodostojnost. No, moramo imati na umu da su oni to učinili u skladu s ovlastima koje su imali prema arbitražnom sporazumu, dakle voljom Hrvatske i Slovenije.

Arbitražni se postupak, dakle, nastavio, unatoč činjenici da je Hrvatska pokrenula postupak koji je predviđen Bečkom konvencijom o pravu ugovora za postupak prestanka arbitražnog sporazuma. I dogodilo se upravo ono što smo također najavljivali da će se dogoditi: arbitraža je okončala svoj rad i objavila odluku prije nego što je okončan paralelni postupak predviđen Bečkom konvencijom, čime se Hrvatska našla između čekića i nakovnja. Zašto su to hrvatska politika i hrvatska diplomacija odlučile ignorirati? Zašto se nakon tog trenutka Hrvatska zatekla u apsurdnoj situaciji da se mora braniti od optužbi za nepoštovanje međunarodnog prava, iako je dosljedno poštovanje međunarodnog prava prilikom razgraničenja sa Slovenijom proteklih godina i desetljeća bio jedan od prvorazrednih interesa Hrvatske?

Na kraju se u cijeloj priči pokazalo da je Hrvatska imala više sreće nego pameti. »Kompromitirani« i »kontaminirani« arbitražni sud, naime, donio je više nego povoljnu i prihvatljivu odluku za Hrvatsku, uz iznimku razgraničenja u Piranskom zaljevu, iako je sud i tamo samo slijedio rješenje iz nikad realiziranog dogovora Račan-Drnovšek.

Slovenija je dobila slobodni režim za sva plovila i sve avione na koridoru koji ide hrvatskim teritorijalnim morem, a Hrvatska nad tim koridorom nije izgubila suverenitet. Pri razgraničenju na kopnu prihvaćen je katastarski princip, što je nedvosmisleno u korist Hrvatske. Pa ipak, to još uvijek ne znači da će Hrvatska sve to uspjeti kapitalizirati. Problem je u činjenici da je Hrvatska najavila da neće priznati odluku i sad je u slijepoj ulici: ima odluku koja je povoljna za Hrvatsku, pogotovo dugoročno, no »proeuropska« Plenkovićeva Vlada opet se odlučila za put sukoba, samoizolacije i rata protiv svih. Treba li napisati i kako će taj put završiti?

Denis Romac, kolumna za Novi list

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: