Ja sam mama nemama

Piše: Vedrana Rudan, rudan.info

Moj sin ima sina, zove se Krešo, opsjednut je njime. I njegova majka. Mali trenira rukomet, trči, ima šest zlatnih medalja, uči čakavski, engleski i njemački. Odlično pleše i pjeva, na priredbi organiziranoj na kraju školske godine bio je fenomenalan. Ne pitajte me za detalje jer ga ja nisam gledala. Dječica mi idu na živce i pojedinačno i u paketu. Ima samo petice. Ovo je malo intimno, ipak ću vam reći, kad se mali pokaka, preciznije rečeno, baš onako dobro posere, onda to moj sin snimi pa fotku šalje mami. Šutim. Ne komentiram. Unuka vidim jednom mjesečno, njemu, pretpostavljam dovoljno, meni zna biti previše.

Kad sam ja bila mlada mama djeca nisu bila u modi. Zašto sam uopće rodila? Bilo mi je dosadno. Radila sam od sedam do tri, hodala sa istim muškarcem godinama, osjećala sam se starom. Nekad su žene u dvadeset i četvrtoj morale davati intervjue uvijek na istu temu, kad ćeš se udati, šta se čeka, a onda, kad ćeš roditi, pa kad rodiš, kad će drugo…

Bila sam očajna zbog trbušine koju sam vukla okolo. Haljina široka poput čadora trebala mi je sakriti trbuh. Nekad su trudnice trbuhom slale poruku, ja sam se pojebala, tek u posljednje vrijeme svojim loptama u uskim majica urlaju, razveselite se, ljudi, ČUDO na putu. Mislila sam, o, kako sam glupa bila, da će se moja životna frka, bolovi u leđima, otečeni zglobovi, nedostatak muških pogleda, onih muških pogleda, da će se sve riješiti porođajem. O, o, o, kako sam glupa bila.

Dok sam rađala nije uz mene bio muž, hvala dragom bogu da se to tada nije nosilo. Nije bilo ni epiduralne. Onima koje su vrištale doktori bi govorili, ne deri se, kravo debela, mi koje smo šutjele rađale smo danima. Kako bi koji liječnik prošao pokraj nas uvalio bi nam šaku u pičku, da nas “raširi”, pa išetao sa cigaretom u ruci. Kad sam rodila, nakon pitaj boga koliko sati paklenih muka, polegli su me na nosila na podu, nije bilo dovoljno kreveta.

Prvi susret sa mojom kćeri bio je utopljen u pakleni strah. Dokle će se derati ovaj komad mesa? Rodila sam i drugo. Znala sam što me čeka i jebala sebi mater što nisam odoljela pritisku. Kad se u meni prvi put probudila bezuvjetna ljubav prema mojoj djeci? Ona Ljubav, ona LJUBAV koja postoji samo između mame i njene djece? Nikad. Meni, i ne samo meni, ženama moje generacije djeca su žestoko išla na živce jer su nam otela muževe i život. U moje bi vrijeme svaki otac izašao iz kuće kad bi u kuću ušlo dijete. Mi, mlade mame, rastrzane između posla, dječurlije i ostavljene od muževa svoju smo frustraciju prebacivale na djecu.

Kako? Ja bih svoju puštala da se mlate u dnevnom boravku dok bih ja u zahodu, s vremena na vrijeme, puštala vodu i čitala “Prohujalo s vihorom” po šesti put. Kad su krenula u prvi razred u školu ih je otpratila moja mama. Pokoj joj duši. Da mi o tome život ovisi ne bih znala odgovoriti na pitanje kakvi su bili đaci moja djeca. Završila su fakultete, nisu pila, nisu se drogirala, ili jesu ali ja to nisam znala. Kako su rasla tako mi je bilo sve jasnije da sam mogla i bez njih. Što ti djeca mogu donijeti? Dok su mala jebu te anginama, lomovima, upalama ušiju. Kad odrastu ljubavnim jadima, promašenim životima, nedostatkom ambicija. Mislim, djeca te dovijeka jebu ako se daš jebati. Nisam ta.

Samohrane majke moje generacije bile su u jednako jebenom položaju kao što su to i njihove sestre danas. Zajednička nekretnina je rastavom automatski postajala njegova, do svoje polovice mogle su, nakom dvadeset godina sudovanja, doći samo one koje su imale ljubavnika odvjetnika. Moj slučaj. Srećom, u moje vrijeme postojale su bake. U moje vrijeme postojala je moja mama. Ja bih svoju djecu iskipala pred njenom kućom na moru i deset minuta kasnije vrišteći od sreće prašila u fići u bolji život. Tri mjeseca godišnje valjala bih se u slatkoj slobodi. Danas mi djeca govore da su plakala kad bih otišla. Zašto, pojma nemam.

Je li mi žao što sam bila loša majka kojoj djeca nikad nisu bila prva i jedina i vječna ljubav? Nije. Ni Krešo nije moja najveća ljubav. Najviše na svijetu volim svoga ljubavnika i mačku Pepicu. Moja djeca, to mi često kažu, najviše na svijetu vole mene. Da, imam krasnu djecu.

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: