Miljenko Jergović - Arsen Dedić: Crtež Džohara Dudajeva

Piše: Miljenko Jergović, 19. 8. 2015.

Znaš li tko je ovo, pita, i pruža mi crtež malo veći od dlana. Znam, kako ne bih znao, to je Džohar Dudajev. Pokazivao sam ga raznima, i nisu znali, nastavlja. Znaš, to sam ga ja nacrtao. Znam i to, rekoh, prepoznaje se ruka. I zaista, uvijek bih mogao prepoznati crtež Arsena Dedića, među svim drugim crtežima. Iako se od svih umjetnosti za koje je imao dara crtanjem najmanje bavio, u tim je crtežima bilo nečega specifično arsenovskog: tvrdih, pomalo drhtavih crta, koje svaki put grade neku romantičnu, reminiscentnu sliku, prizor bolje prošlosti, ljetovanja, zaljubljenosti, ironičnih susreta i rastanaka, koji atmosferom podsjećaju na romane Borisa Viana. Mogao je on biti uspješan slikar, i ponekad se činilo da žali što nije još i to, a mogao je i više crtati, kao što je i crtao onih godina kada se družio s Momom Kaporom, odličnim crtačem i generacijskim piscem, i dok je po zemlji hodio Zuko Džumhur, putopisac i najbolji crtač od svih. Ali onda je svega toga nestalo, Jugoslavija se na nedostojan način raspala, isteklo je vrijeme ironije i nastupilo vrijeme klanja, a Kapor se odrekao svojih zagrebačkih prijatelja prije i nego što su se oni poslušno poodricali njega. Tako je i Arsenovo crtanje prestalo biti javna stvar. Ako je crtao, činio je to za sebe i za svoje.

I tako je nacrtao Džohara Dudajeva. Sjajna mala sličica koju ću dugo pamtiti, i prva će mi doći pred oči kada odem leći one prve večeri bez Arsena. Zatvorio sam oči, i jasno vidio to lice od nekoliko preciznih linija, glavu izduženu, zakavkasku, i šmekerski uzvijene brčiće, koji su na fizionomijama ljudi s Orijenta znaci dostojanstva, a u Arsenovoj su imaginaciji, pretpostavljam, donosili dah prošlih vremena, dvadesetih i tridesetih godina u Chicagu, New Yorku, Šibeniku, ti brkovi na licima varijetetskih pjevača i ljubavnika, na licima željezničara na stanicama u Perkoviću i Kninu, i da nije bilo njih, tih brkova, možda on ne bi ni crtao Džohara Dudajeva.
Ti si u isto vrijeme sretan i nesretan, govorim mu. Sretan si što imaš toliko bespotrebnih talenata da možeš opisati i Džohara Dudajeva. Ako mu već nećeš napisati ljubavnu pjesmu ili menuet, ti ga možeš nacrtati. To je velika stvar. A nesretan si, brate, što živiš u zemlji u kojoj nitko osim mene ne zna tko je Džohar Dudajev. (Nekoliko puta mi je u posljednju minutu i pol rekao neka ne serem, pokušavao me je zaustaviti, ali je svejedno bio znatiželjan što to dolazi na kraju. Očekivao je neki kompliment…)

Odlaziš li ti ikad na zahod, pitao sam ga. Šta te to briga, odgovorio je. Mislio sam, ako odlaziš na zahod, da ti ukradem taj crtež. Eto vidiš, zato ja ne pišam dok imam goste, nego trpim i čekam da odu.

Tražio sam način da mi pokloni tog Džohara Dudajeva, žicao sam na sve bestijalne načine koji su mi na um pali, ali ubrzo sam shvatio da je uzalud. Neće mi ga dati, nego će taj crtež ostati između nas, kao dio neke zajedničke priče, nečega što se između ljudi tako dogodi.

Džohar Musaevič Dudajev bio je zapovjednik sovjetskog ratnog zrakoplovstva. Godine 1987. dobio je zapovjedništvo nad praktično najvažnijom zrakoplovnom bazom, u Tartuu, u Estoniji. Bilo je to vrijeme estonskog buđenja i ranih najava odvajanja od Sovjetskog Saveza. Dudajev je dobio naređenje da blokira televiziju i parlament, i izvrši neku vrstu lokaliziranog državnog udara. Odbio je to učiniti. Izašao je pred televizijske kamere i obratio se Estoncima na njihovom jeziku. Nakon pada Berlinskog zida vraća se u zavičajnu Čečeniju, u Grozni. Na čelu je oporbe, koja traži da Čečenija zadobije status zasebne republike u okvirima Sovjetskog Saveza. Nakon što su lokalne čečenske vlasti kolovoza 1991. podržale neuspjeli vojni udar u Moskvi, i nakon što je dotadašnji vođa Doku Zavgajev pobjegao u Rusiju, Džohar Dudajev postaje predsjednik Čečenije. U sljedeće tri godine zemlja funkcionira kao praktično nezavisna, iako međunarodno nepriznata država, i onda 1. prosinca 1994. napadaju Rusi. Prvog mjeseca rata gine mu sin, a u sljedećih nekoliko mjeseci nestaje zemlje kojoj je bio na čelu, bivaju uništeni svi tragovi čečenskoga nacionalnog identiteta, stvarani u prethodnih tridesetak godina, otkada je Nikita Hruščov prognanom čečenskom narodu dozvolio povratak u domovinu. Ali Dudajev se ne prestaje boriti. Ubijen je u atentatu, koji je organizirao Kremlj, pomoću dva laserski navođena projektila, čiju je lokaciju odredio njegov telefonski signal.

Džohar Dudajev bio je ateist, sekularist i čečenski patriot. Možda je bio nacionalist, ali se užasavao islamskog fundamentalizma. Nakon njega na čelo čečenskog otpora došli su razbojnici i vjerski fanatici. Dok je živio u Estoniji, odlazio je na predavanja Jurija Lotmana, i pomalo je prijateljevao s njim. Lotman je bio semiotičar, teoretičar književnosti i filma, otac sovjetskog strukturalizma. Otac je termina semiosfera. Bio je sjajan tip, usamljeni Židov u ruskome svemiru, i imao je o čemu da razgovara s drugim sjajnim tipom, usamljenim Čečenom u ruskome svemiru.

Arsen Dedić bio je u posljednjih dvadeset i pet godina veoma usamljen u hrvatskom svemiru. I on je svakoga trenutka vrlo jasno osjećao i artikulirao svoju usamljenost. Voljeli su ga, o da!, jako su ga voljeli, ali je ta ljubav bila vrlo ograničenih dosega, uvjetovana Arsenovom spremnošću da zaboravi tko mu je bio otac i kako se zvao, kao i da zaboravi cijeli svoj život prije 1990. Njemu je bilo dopušteno da postane ekskluzivni Hrvat – jer svi koji žive u Hrvatskoj su, znamo to već, Hrvati, i ništa drugo osim Hrvati – i ne bi ga se dalje ništa pitalo, e samo da je prihvatio njihov uvjet. Ali njemu Bog nije dao da zaboravlja, i nije ništa zaboravio, ni oca, ni očevo ime, ni prošlost. Živeći u Zagrebu, kao jedan od najupečatljivijih živih simbola tog grada, a možda i najupečatljiviji nakon Krležina odlaska, živio je Arsen u savršenoj samoći i u izolaciji koju mu je omogućila njegova veličina. Jer svi su voljeli njegove pjesme, zar ne? Koncertirao je, objavljivao glazbene albume i pisao pjesme. A među tim pjesmama ima jedna koja mu je mogla poslužiti umjesto osobne iskaznice. Četiri distiha, naslova “Dom bez domovine”:

Ovdje traju od davnine
domovi bez domovine

Trulo sunce sine ponad
doma mog bez domovine

U varošu i sad gine
i moj dom bez domovine

Jer moje je rodno mjesto
slatki dom bez domovine

Asad neka lokalni semiotičari, lažno rasplakani i rastuženi nad Arsenovom smrću, dokonaju i dokuče što bi to bio dom bez domovine i zašto se pjesnik iz Haulikove odvažio napisati ovakvu autoidentifikacijsku pjesmu. I što bi trebalo značiti kada se kaže ovdje traju bez davnine domovi bez domovine? I zašto jednima nije dano da se u svome domu osjećaju kao u domovini? Zašto jedni imena svojih očeva izvikuju, a drugi tek šapuću? Je li problem u očevima ili je problem u njihovim imenima?

Arsen Dedić bio je Zagrepčanin, rođeni Šibenčanin, šansonijer, Dalmatinac i pjesnik opće prakse. Uvijek bi napomenuo da je njegovo pjesništvo primijenjeno, a ne pravo. Tako bi od sugovornika iznudio priznanje. Da, naravno da je njegovo pjesništvo pravo, jedno je od najpravijih na ovome jeziku. Ali taština je vrag, a Arsen je bio veoma tašt čovjek. Tu kod drugih iritantnu osobinu ugradio je u svoj šarm, pa bi sugovornik uživao hvaleći ga. Bio je netko koga je lako voljeti. Možda je malo teže bilo sa njim živjeti, imati ga za oca ili muža.

Bio je genij lakoće, veliki umjetnik, sve je vidio i sve mu je bilo jasno. Lakše bi mu bilo da je bio malo ćoraviji i da je bio blesavi pjesnik, ludi umjetnik s glavom u oblacima, kojemu ništa nije jasno, ni čemu ratovi, ni zašto se ljudi mrze. Čuo je melodiju svake riječi i rečenice ovoga jezika. Čuo je melodiju čak i u zavijanju čaglja. Opjevao je imena onih najzabačenijih dalmatinskih sela, poznavao je ljepotu Rupa i Konjevrata. Napisao je muziku za one veličanstvene Vrdoljakove Glembajeve, na kojoj bi mu zavidio i sam Nino Rota. U njegovim pjevanim je pjesmama sagrađen jedan veliki, lijepi i široki svijet, pun nostalgije, žala, ljubavi, ironije i lahkog prezira prema ružnoći jačih, a onda smo u taj svijet naseljeni mi. I što smo stariji, sve više živimo u svijetu Arsena Dedića.

Sve ono što je naše, jedinstveno i privatno, sve što je izvan ove psovke koju nazivamo javnošću, sve što stiže prije novina i digitalnog televizijskog signala, sve je to Arsen, sve je to nama namro Arsen. A u toj privatnoj Hrvatskoj, s ove strane naših pragova i srca, u Hrvatskoj ovoga jezika, čije riječi bivaju izgovarane mimo javnosti, svaki naš dom Arsenova je domovina.

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: