"Mirotvorac na nišanu" - Tko se boji Josipa Reihla Kira?

Mnogo se govori o promjenama imena ulica i trgova, no koliko je onih koji su se zapitali zašto Zagreb još uvijek nema Ulicu Josipa Reihla Kira? Ako uopće znamo o kome je riječ, a nekako slutimo da bi odgovor na to pitanje mogao, nažalost, dati tek malen dio društva, koje kao da se srami ostavštine "mirotvorca na nišanu".

Da bi privela ubojicu Josipa Reihla Kira, Republici Hrvatskoj trebalo je 17 godina, ali bojazan da nalogodavci koji su naručili njegovo ubojstvo nikada neće biti privedeni pravdi i dalje tu jer upravo danas bilježimo 26 godina od nikada do kraja rasvijetljenoga ubojstva čovjeka kojega se opisuje kao 'goluba u okružju jastrebova'.

Načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir ubijen je 1. srpnja 1991. godine na nadzornoj točki hrvatske policije kada se uputio na pregovore s pobunjenim Srbima u Tenji, a uz njega su ubijeni i potpredsjednik osječkoga Izvršnog vijeća Goran Zobundžija te vijećnik Milan Knežević, a preživio je samo predsjednik tenjske Mjesne zajednice Mirko Tubić, koji je teško ranjen.

Okrivljenik za to ubojstvo - pričuvni pripadnik MUP-a Antun Gudelj, nakon što je u odsutnosti osuđen te primjenom Zakona o općem oprostu aboliran, pravomoćno je u svibnju 2009. godine, nakon ponovljenog suđenja, osuđen na 20 godina zatvora. I to nakon političko-pravosudne sapunice, a zahvaljujući iznimnoj i dugotrajnoj upornosti njegove supruge Jadranke Reihl Kir, koja, a u tome stavu nije usamljena, smatra da je Josip ubijen zbog svojega mirotvorstva i dalje traži nalogodavatelje.

Josip Reihl-Kir je, podsjetimo, na dužnost zapovjednika policije u Osijeku postavljen nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine, a u nastojanju da spriječi otvoreni rat u istočnoj Slavoniji često je sam i nenaoružan odlazio na barikade srpskih pobunjenika oko Osijeka ne bi li ih privolio na razgovor i odgovorio od neprijateljskog djelovanja. No takav pristup, provlači se sumnja već više od četvrt stoljeća, nije odgovarao gospodarima rata na istoku Hrvatske i vrhu ondašnje vlasti.

Danas 26 godina kasnije pitamo se tko je nama kao društvu Josip Reihl Kir i držimo li zapravo i dalje tog "mirotvorca na nišanu", a odgovore na ta pitanja potražili smo kod mirovnog edukatora i jednog od osnivača Centra za mirovne studije Gorana Božičevića, iza kojega je također već četvrt stoljeća neprekidnog mirotvornog rada u Hrvatskoj, državama bivše Jugoslavije i ratom zahvaćenim područjima diljem svijeta, te aktivista Inicijative mladih za ljudska prava Nikole Puharića.  

"Čuvari narativa o dostojanstvu Domovinskog Rata i dalje se boje Kira"

"Gotovo pa izdajnik, kamenčić u cipeli, crna ovca, budala, Jugoslaven (kao uvreda), Don Kihot, hrvatski Gandhi, zavisi kojem dijelu društva, nema jednoznačno prihvaćene slike", kaže nam Božičević govoreći o tome tko je nama kao društvu Josip Reihl Kir. A na pitanje držimo li ga i dalje na nišanu, odgovara: "Boje ga se i dalje - politika, čuvari narativa o dostojanstvu Domovinskog Rata, baš ga se boje. Vremenom raste njegov mirotvorni kapacitet, odlično je pitanje - Zašto se bojimo JRK-a? (oko inicijala, i JFK je smetao nekome, nekim elitama, i njega se još boje)".

"Reihl Kir nama kao društvu u Hrvatskoj ne znači puno. To je moguće iščitati iz mnogih simboličkih gesti poput komemoracija u znak sjećanja na Josipa koje se u pravilu ne organiziraju od strane državnih vlasti, niti ih oni posjećuju kada ih organiziraju građani kao što je bio slučaj prošle godine. Umjesto sjećanja na pokušaj ostvarenja mira današnjem društvu važnije je sjećanje na rat", upozorava Puharić.

Što se pak tiče sumnji da ni nakon toliko godina još uvijek ne znamo službeno u smislu da je sudski utvrđeno tko je i zašto naručio ubojstvo Josipa Reihla Kira, Božičević kaže da je to "jer ne želimo znati". "Jer su živi oni koje bi ta istina optužila. Jer smo svi dozvolili da budemo suučesnici u tom ubojstvu. Jer negdje duboko u srcu znamo da je bio u pravu, a bojimo se jako posljedica ako otvorimo Pandorinu kutiju s njegovim imenom. Bojimo se kako će to promjeniti našu sliku o sebi, o vlastitoj ispravnosti", upozorava, ali i smatra: "Neće to zadugo, dolazi doba kada će se istina o tom ubojstvu iskoristiti za unutarstranačke obračune, no JRK je još prevruć krumpir pa se s tim čeka, moglo bi izaći tada svašta".

"U mnogim izjavama vezanim uz ubojstvo Reihl Kira kao vjerojatni nalogodavci spominju se osobe iz tadašnjeg vrha vlasti RH i HDZ-a poput Gojka Šuška", navodi Puharić i podsjeća: "Danas u Hrvatskoj postoji više javnih prostora imenovanih po Gojku Šušku, nego po Reihl Kiru. To pokazuje da je društvo vrijednost pravde i poštivanja zakona podredilo vrijednosti rada za 'nacionalnu stvar' koja se može tumačiti proizvoljno i čak opravdavati zločin".

"Također, ukoliko bi se ubojstvo razriješilo do kraja i pokazalo da naručitelji zaista dolaze iz vrha tadašnje vlasti, to bi naprosto narušilo cjelokupni dosadašnji narativ o ratu i pokazalo bi da se vrijednostima i djelovanjem koje je zastupao Reihl-Kir rat itekako moglo spriječiti. No nekome je bilo u interesu da se to ne dogodi. Osim toga više od četvrt stoljeća postoje izrazito veliki nedostaci u radu DORH-a oko istraga i podizanja optužnica za zločine koji su se dogodili 90-ih godina i u tome također leži problem zbog čega do sada nisu otkriveni krivci", smatra Puharić.

Kao da rat nikada nije završio 

Izgradnja mira, a to se uporno zaboravlja, trajan je posao i nije vezan samo uz ratna djelovanja što se pokazalo i na primjeru Mirne reintegracije Slavonije, koje se Hrvatska, svim velikim riječima unatoč, i dalje odriče kao neželjenog djeteta, a što ima svoje posljedice. Da je nasljedstva mirotvorstva nesvjesna i/li ga ignorira, pokazuje se i u slučaju Josipa Reihla Kira jer ni on, niti reintegracija nisu primjeri na koje se kroz školu i društveno-političko djelovanje ukazuje kao na svjetle i važne primjere djeci i mladima, ali i značajne sastavnice kojima bi se Hrvatska mogla predstavljati ostatku svijeta.

Niz je razloga za to, navodi Božičević, a svi, kaže "vode ka suštini Domovinskog rata, koji je - a to pomalo uviđamo - manjim dijelom bio ostvarivanje hrvatske nezavisnosti, a većim dijelom - razbijanje Jugoslavije. Zašto je bilo važno uništiti SFRJ i koje je 'slovo' unutar tog imena bilo 'najspornije,' tek trebamo otkriti. Rat je bio i sredstvo i cilj, a mirotvorstvo ga osporava u bitku, zato je ono nepoželjno i opasno, pogotovo kada ima državni legitimitet poput Kira ili Mirne reintegracije".

"Mirotvorstvo Kira prihvaća život u miru i dobrosusjedskim odnosima s ostalim narodima i državama Balkana, s drugačijima u vjeri i naciji. To je sve ono protiv čega se hrvatska politika od 90-ih sustavno bori i na toj borbi definira. Srećom, ne toliko uspješno koliko bi htjela jer ljudi, narod u Hrvatskoj ipak ne prihvaća tako lako da su i Srbi i Bosanci (i Slovenci!) pa i imigranti, neprijatelji. Prazna politika koja se temelji na proizvodnji unutrašnjih i vanjskih neprijatelja je problem. Ona je duboko antihrvatska u biti", upozorava Božičević.

Puharić ističe da "društvo ne cijeni dvije osnovne vrijednosti koje su potrebne kako bi se u hrvatskom, ali i širem regionalnom kontekstu suočilo s prošlošću, a to su vrijednosti pravde i pomirenja". "Možete primijetiti da su države koje su nekada činile SFRJ i dalje u sukobu i znaju koristiti retoriku jedna prema drugoj kao da rat nikada nije završio. Sukob zaista nikada i nije završio samo se trenutno ne vodi oružjem nego riječima. U takvom kontekstu društvo ne može cijeniti hrabrost i želju za pomirenjem kakvu utjelovljuje Reihl Kir, on je pregovore vršio nenaoružan i u dobroj vjeri dok se današnji političari u Hrvatskoj, ali i regiji pokušavaju što bolje ''naoružati' i sukobiti", primjećuje Puharić.

"To što se Reihl Kir ne spominje u udžbenicima govori o tome kako politike obrazovanja o prošlosti nisu usmjerene prema tome da izgrađuju mlade koji su u stanju kritički analizirati povijesne procese, već im se nudi jedan mitološki narativ o ratu koji se tumači kao neizbježan uz konstantno etiketiranje neprijatelja. Reihl Kir je potpuna suprotnost ovakvoj praksi jer je pokazao svojim djelovanjem da je rat bilo moguće i i potrebno izbjeći", kaže Puharić.

Već nekoliko godina postoji prijedlog Inicijative mladih za ljudska prava da obitelj Zec te Milan Levar, Josip Reihl-Kir, Slobodan Budak i Vladimir Primorac dobiju svoje park i ulice u Zagrebu, ali i u drugim gradovima, ali isto to vrijeme nadležni se o njih oglušuju. Pitamo se, a pitamo i svoje sugovornike kako uopće gledaju na mogućnost da se tako nešto ostvari, a i zašto se to dosad nije ostvarilo, a i vide li kakvu poveznicu između toga kako se neka imena ipak mijenjaju, a neki prijedlozi "stoje u ladicama".

Kad se kriterije ne primjenjuje dosljedno... 

Puharić nam kaže da su "od Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova u Zagrebu dobili informaciju da su Josip Reihl-Kir, Slobodan Budak i Vladimir Primorac uvršteni u fond naziva, ali nema naznaka koja će im ulica pripasti i kada. Za Levara i obitelj Zec smo dobili informaciju kako je stavljanje njihovih imena kontroverzno te da nije primjereno da se djeca igraju u parkovima koji se tako zovu i da nisu završeni sudski postupci pa se zapravo ne zna što se dogodilo".

"Zbog čega se do sada ovo nije ostvarilo, zaista ne znam", kaže Puharić, ali "pretpostavlja da je isti razlog kao i kod prošlih pitanja - postoji jedan narativ o ratu devedesetih koji se ne propituje, a imena poput Reihl Kira, obitelji Zec ili Milana Levara se ne uklapaju u njega jer se zalagao za mir dok su oni koji su imali poluge moći, kako u Hrvatskoj tako i drugim državama, željeli rat, a također Josip nije ubijen od druge strane u sukobu već ga je ubio pripadnik rezervnog sastava MUP-a Hrvatske".

"Ono što je danas poprilično porazno, ali i nedosljedno od strane političara u Hrvatskoj, a pogotovo se to ističe na primjeru zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića je to što se iz naziva javnih prostora miču neke osobe koje su bile dio nedemokratskih režima koji je odgovoran za kršenje ljudskih prava, a neke ostaju čime se ovaj kriterij ne primjenjuje principijelno. Ovdje ukazujemo na Trg Franje Tuđmana i Aveniju Gojka Šuška, jer su i Šušak i Tuđman odgovorni za kršenje ljudskih prava, ubojstva i mučenja civila, zatiranje demokratskih procesa i slobode govora. Ako kriterij primjenjujemo dosljedno, onda ni oni ne bi trebali biti prisutni na imenima ulica i trgova", upozorava Puharić.

"Dobit će svoje ulice kada budemo spremni pričati o ratu, o tabuima rata, o onome o čemu se ne govori. Oni su poput ključeva tih ladica u kojima je naša sloboda", smatra Božičević i zaključuje: "Nije problem u Hrvatskoj podjela na ustaše i partizane, nego naša nesposobnost da o tim razlikama vodimo dijalog. Bojimo se jedni drugih, a našim se strahom hrani poput tumora hrvatska politika, potkrada nas, zaglupljuje i prodaje. Kada to shvatimo i krenemo u dijalog jedni s drugima, onda će imena ulica biti najmanje važna".

Autor teksta: Andreja Žapčić, N1

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklamu ispod, unapred smo zahvalni: