Na Svetom Mihovilu/2

Piše: Miljenko Jergović

Ivan Uremović

Ukraj svijeta, daleko od pješčane staze koja vodi do raspetog Gospodina, i dijeli groblje na dvoje, grob Ivana Uremovića.

Rođen početkom svibnja, umro krajem rujna – u vremena kada se Sarajevom sve budi i sve ponire u dugu, hladnu i maglenu zimu.

Poživio trideset i šest godina, predratnih, ratnih i poslijeratnih. Posljednja bila mu je 1960.

I to bi bilo sve što o njemu znamo da nije bilješke o onima koji ostaju:

“Spomen podiže majka, očuh i drug Zijo. Ostaje dvoje djece.”

U dvije kratke, gramatički neispravne rečenice, sadržana je drama njegova života. Ne bi je pisac u tako malo riječi znao sročiti. Ili te dvije, upravo tako postavljene rečenice, čekaju svoga pisca da napiše roman o Ivanu.

Što je bilo s Ivanovim ocem, s Uremovićem?

Bio je ustaša ili partizan? Ili nije stigao biti, nego je umro prije rata, od tuberkuloze ili od nečeg drugog?

Mati se preudala, pa je prije vjerovati da je umro prije rata, dok je Ivan bio sasvim mali. Ustaške udovice teško su se nakon rata u ovom gradu preudavale.

Ali to su pretpostavke.

U zbilji je sve bilo drukčije.

Iza života Ivana Uremovića još su ostale pretpostavke.

I drug Zijo koji je tako važan da mu je ime upisano u spomenik. Inovjerno ime na katoličkom groblju, bezazleno i čisto, prije prvih saznanja o suživotu i multikulturalizmu.

Riječ drug zvuči prostodušno. Kao da su zajedno radili na građevini. Ili ga je Zijo držao za ruku dok je umirao u koševskoj bolnici?

A što bi sa Ivanovom ženom, majkom ono dvoje djece? Umrla je i ona, ili je pobjegla?

Sve to može biti, i sve izvire iz dvije neispravne rečenice, koje bi učiteljica ispravila lošem đaku, a klesar ih uklesao u spomenik Ivanu Uremoviću.

Spomenik je mali, sirotinjski. Tipska betonska forma, s vazom za cvijeće – prije koliko je godina posljednji netko zataknuo buket za Ivana? – sa stupom u koji je stiliziran minijaturni zvonik i na njemu križ, s malenom mramornom pločom utisnutom u beton i fotografijom koju je vrijeme prebrisalo.

Beton je na nekoliko mjesta napuknuo, ali spomenik se dobro drži.

Malen grob, malena ploča.

Već tada se znalo da se nitko drugi u njemu neće sahranjivati.

I te riječi za kraj: “Ostaje dvoje djece.”

Ispisane u vječnom prezentu, za vječnu siročad Ivana Uremovića, priječe ih da odrastu.

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni: